CECA NA "ILIDŽI 88"
Nedavno je i Svetlana Veličković u prelaznom dobu, sa petnaest godina, počela uspješnu pjevačku karijeru. Prvi put je javno nastupala u junu, na “Ilidži 88”, na kojoj je pjevala kompoziciju Dobrivoja Ivankovića “Ja sam cvetak zanovetak”. Nekoliko dana kasnije televizija je emitovala snimak, i tako se Ceca predstavila široj javnosti. Na “Ilidži 88” je dobila više glasova publike nego svih 18 ostalih učesnika festivala. To je bio siguran znak da će “Cvetak zanovetak” postati hit i da Ceci, bar privremeno, predstoje zvjezdane staze. I zaista, danas, tri mjeseca kasnije, “Cvetak zanovetak” je jedan od prva tri hita novokomponovane muzike. Ostala dva su “Volim te kó Boga” i “Ne dolazi”. Otkuda to da Ceca sa takvom pjesmom postigne toliki uspeh? I to kao debitant u disko produkciji?
“Cvetak zanovetak” je pjesmica za nevelike pevače. Takve tvorevine su nekada pjevali dueti, među kojima su se isticali Rade Bogićević i Bosa Ovuka (“Maramica svilenica”). Osim što ima prizvuk “Maramice svilenice”,”Cvetak zanovetak” je dopunjen nekim dijelovima narodne pjesme “Sojčice djevojčice”. Ta pjesmica u kojoj se više nabrajaju riječi nego što se pjevaju, prijatna je za slušanje na radiju, ali nije za pjevanje u veselom raspoloženju, jer ne podstiče slušaoce da je i oni pjevaju.
“Cvetak zanovetak” je pjesmica za nevelike pevače. Takve tvorevine su nekada pjevali dueti, među kojima su se isticali Rade Bogićević i Bosa Ovuka (“Maramica svilenica”). Osim što ima prizvuk “Maramice svilenice”,”Cvetak zanovetak” je dopunjen nekim dijelovima narodne pjesme “Sojčice djevojčice”. Ta pjesmica u kojoj se više nabrajaju riječi nego što se pjevaju, prijatna je za slušanje na radiju, ali nije za pjevanje u veselom raspoloženju, jer ne podstiče slušaoce da je i oni pjevaju.
Prijatna je pjesmica, a simpatična je i Svetlana Veličković koja pjeva. Njen glas je već formiran, čak je toliko nizak da je to nevjerovatno za djevojčicu koja još nije navršila 15 godina. Stiče se utisak da se radi o glasu preko kojeg su prešle sve nevolje koje prate kafanske pevače. Jedina dječija karakteristika je nedostatak pjevačke rutine, što se ispoljava i na najjednostavnijim vokalnim frazama. Uostalom, da nije tako “Cvetak zanovetak” ne bi bio veliki hit. Na sreću, sve vokalne nedostatke u izvođenju uživo Ceca lako nadoknađuje svježinom koju donosi mladost.
Ne može se osporiti pronicljivost Dobrivoju Ivankoviću, ali ne zato što je izmislio originalnu muziku,nego zbog toga što je shvatio kakva je pjesma potrebna djevojčici od petnaest godina, koja inače ima karakteristike i fizički i vokalno zrele osobe. Baš ta sposobnost da shvati kad kakva pjesma ide, produžila je njegov kompozitorski vijek. Treba imati u vidu činjenicu da Ivanković gotovo nikad nije radio sa zvijezdama, čak ni u mlađim godinama, nego samo sa početnicima. Svetlana Ceca Veličković ,vidjeli smo, ima jedan hit. Ali šta je sa ostalim pjesmama sa njene prve ploče?
Da bismo to objasnili, vratićemo se tri mjeseca unazad, na pomenutu “Ilidžu 88”. Na njoj su se kao i na Ilidžama ranijih godina okupljali pjevači i muzičari, učesnici festivala, u nekom hotelu na Ilidži. Ove godine je to bilo u hotelu “Bosna”. Tu su se pjevali hitovi, ali i pjesme koje će sutradan biti izvedene na festivalu. To je bila prava generalna proba za naredni festivalski dan. Između ostalih pjevača, u “Bosni” je nastupala i Ceca. Pevala je “Cvetak zanovetak”, ali i ostale pjesme sa svoje ploče koja je u to vrijeme izašla.
(RTV REVIJA, 16. 09. 1988.)
MALA VELIKA CECA
Za posljednju ploču Svetlane Cece Veličković, Dobrivoje Ivanković je komponovao dva hita :''To, Miki, to'' i ''Cipelice''. Kompozicija ''To, Miki, to'', pravljena je za omladinu, onu koja je tek dosegla do uzrasta, ''kad se ljubav proba'' . Za tu mladalačku pjesmu iskorišćeni su disko ritam i narodna muzika. Takve kompozicije se odavno koriste u novokomponovanoj muzici. Cecina interpretacija je ,međutim, interesantnija od same pesme ''To Miki to''. Ne može se reći da ona pjeva tačno, gotovo uopšte ne distonira, ali glas joj je siromašan i neuverljiv, pa se nameće pomisao da je u pitanju dijete koje nikada neće odrasti... Naravno, omladini ne smeta Cecina ''sirotinja'' pa u pjesmi nalazi otjelotvornje nekih snova. Otuda je ''Miki'' hit i u gradu i na selu...
Svoj trenutno zvjezdani status, Ceca je ljetos uvjerljivio demonstrirala na Poselu u pola 3 na Malom Kalemegdanu. I to na dva koncerta. Doduše, nije samo Ceca bila zvijezda, bili su to i Dragana Mirković, Vesna Zmijanac, Šaban Šaulić i Jasmin Muharemović. Ovi pjevači nisu učestvovali zajedno, pa ih je teško porediti, ali ipak, jedno je sigurno - Ceca je bar korak bila ispred njih. Njena glavna konkurencija Dragana Mirković, je na ''Poselu'' pokazala da se za njom luduje i da joj se bezgranično aplaudira, ali, čini se, nije ispunila očekivanja, pa su njeni obožavaoci otišli nezadovoljni sa Malog Kalemegdana.
Međutim, Ceca nije mogla da siđe sa bine. Na opšti zahtjev oko pet hiljada posjetilaca morala je da desetak puta pjeva na bis. Sve dok nije promukla, a to njoj, istina nije teško. Zbog toga su joj naklonjeni i djeca i stasale djevojke. Izgleda da joj godi da bude mala-velika djevojka, pa benavnim pjevanjem nastoji da to i povuče. Trenutno je Ceca prva hit pjevačica, ali je to uspjela da postigne više sticajem okolnosti nego što je stvarno nadvisila svoje glavne konkurentkinje. Lepa Brena se bavi filmom, Dragana Mirković se muči sa pjesmama sa posljednje ploče, Vesna Zmijanac još nije izašla iz studija. Ne vjerujemo da su se ove pevačice odrekle samog vrha novokomponovane muzike. Ako neka od nih napravi uspješan potez, među njima može da dođe do ponovnog prestrojavanja - Ko bi gori sad bi doli. Za sada je Ceca Veličković prva zvijezda novokomponovane muzike dok ne stignu pjevačice koje više opravdavaju taj status. Ili dok se ne probude pospane zvijezde...
(RTV REVIJA, juli 1990.)
ŠATRA PUNA MUZIKE I SPORTA
U malom, privlačnom naselju Dukinac u kosmajskom Sopotu opet je odzvanjala pesma i muzika. Posle ispraćaja svojih sinova, braće i unuka u vojsku, koji su priredile porodice Čolić, Janković, Živanović, Todorović i Milić – prošle subote je, iz ovog naselja u JNA ispraćen i šesti mladić. Roditelji mladog fudbalera, prvotimca Crvene Zvezde Vladana Lukića (otac Sreten, radnik ŽTO Beograd i majka Dobrila, domaćica) i sestra Danijela, učenica, svome ljubimcu su priredili svečan i bogat ispraćaj. Za taj veliki i radostan dan, koji su – kako kažu – dugo čekali, nisu žalili ni truda, ni para. A da bi u prostranom šatoru poznatog sopotskog kafedžije Ratomira Jeremića ugostili mnogobrojne zvanice, vredno i svesrdno im je pomagalo pedesetak rođaka, prijatelja i komšija.
Sem oko 600 pozvanih gostiju, koji su po našem lepom običaju, uručili darove, procenjeno je da ih je duž cele Beogradske ulice bilo još toliko nepozvanih. Došli su iz okolnih mesta da vide ovaj spektakl, o kome će se dugo pričati i direktno čuju pesme svojih ljubimaca Cece Veličković, Dragane Mirković, Mire Škorić, Jasmina Muharemovića... Požarevačka devetočlana Mićina muzička ekipa iz počasti i pažnje prema Ceci i Vladanu nije od gostoljubivih domaćina naplatila svoj deo posla. Ali, kako smo čuli od oca Sretena, mnogobrojni raspoloženi gosti su joj ostavili više od 40.000 dinara.
Sem oko 600 pozvanih gostiju, koji su po našem lepom običaju, uručili darove, procenjeno je da ih je duž cele Beogradske ulice bilo još toliko nepozvanih. Došli su iz okolnih mesta da vide ovaj spektakl, o kome će se dugo pričati i direktno čuju pesme svojih ljubimaca Cece Veličković, Dragane Mirković, Mire Škorić, Jasmina Muharemovića... Požarevačka devetočlana Mićina muzička ekipa iz počasti i pažnje prema Ceci i Vladanu nije od gostoljubivih domaćina naplatila svoj deo posla. Ali, kako smo čuli od oca Sretena, mnogobrojni raspoloženi gosti su joj ostavili više od 40.000 dinara.
Kada su posle ponoći Ceca i njene koleginice i kolege ustali sa svojih gostinskih mjesta za stolom i smjenjivali se sa mikrofonom u ruci – svi su skočili na noge. Orile su se pjesme za svačiju dušu i vilo se kolo. Pečenje od 11 ovaca i svinja, ispečenih na ražnjevima pod kontrolom iskusnih majstora ovog posla i raznovrsne torte zalivani su svakojakim pićem. Oči prisutnih su, naravno, bile najviše uperene u Cecu i Vladana, dvoje mladih koji su umjeli da se vesele. Bilo je primjetno da su njihova dva srca – nježno, umetničko i sportsko, snažno – kucala kao jedno. Pored predstavnika CZ, među gostima su primijećeni i Vladanovi drugari i kolege: Branko Davidović, Miloš Drizić, Boško Đurovski, Blažo Radosavljević... Uz gošćenje, igru i pjesme, među kojima se čula i ona: „Ne smije majka da zaplače kad u vojsku sina šalje“, veselje kod Lukićevih je trajalo do nedjeljnog jutra. Popodne su vrijedne aščije, koje su ljubazno služile goste, imale svoj šou za svoja umorna tijela i raspoloženu dušu.
(RTV REVIJA, 29. jun 1990.)
CECA: MA, KAKVA UDAJA!
Svetlana Ceca Veličković je došla na ovaj intervju u pratnji svog oca bez koga nigdje ne ide. SaSvim normalno, jer najmlađa folk zvijezda nema ni 18 godina. Drugi ''otac'' joj je Doca Ivanković, urednik u PGP RTB. Čovjek koji je pronašao novu zvijezdu, napisao joj pjesme, osmislio imidž.
A mlada zvezda? Prilično otresito odgovara. Ponekad se malo zbuni, ali odmah potom odbrusi u stilu Zorice Brunclik. A takva škola kontaktiranja ne bavi se razmišljanjima : da li je u pravu ili ne. Tako i kod Cece caruje jednosmkernost. A tek joj je 17 godina. Lijepa je, dotjerana, ima najljepši dječiji osmijeh na svijetu. Dok ćuti izgleda kao najpitomija orhideja na svijetu. Ali, život je ponekad neumoljiv. Natjera djecu da prerano odrastu, a da ona toga nisu ni svjesna. Kao da nisu ni svjesna koliko su od života izgubila.
A mlada zvezda? Prilično otresito odgovara. Ponekad se malo zbuni, ali odmah potom odbrusi u stilu Zorice Brunclik. A takva škola kontaktiranja ne bavi se razmišljanjima : da li je u pravu ili ne. Tako i kod Cece caruje jednosmkernost. A tek joj je 17 godina. Lijepa je, dotjerana, ima najljepši dječiji osmijeh na svijetu. Dok ćuti izgleda kao najpitomija orhideja na svijetu. Ali, život je ponekad neumoljiv. Natjera djecu da prerano odrastu, a da ona toga nisu ni svjesna. Kao da nisu ni svjesna koliko su od života izgubila.
* Mogu li škola i estrada zajedno?
- Pa... mogu. Doduše stalno sam u nekoj frci. Evo, danas sam imala sedam časova, dojurila sam kući, spremila se i ''via Beograd''. Večeras imam koncert za radnike beogradskog pravosuđa, a sutra ujutru opet u školu.
* Kad pišete domaće zadatke i učite?
- Između putovanja, po sat-dva.
* Ta vaša škola mora da je mnogo laka kad za sat dva savladate cijelo gradivo?
- Nije laka. Srednja veterinarska u Žitorađi važi za tešku i strogu!
* Kakav je odnos profesora prema vama?
- Ja sam đak kao i svi ostali. Odnos je normalan i nema gledanja kroz prste. Poštujem školske obaveze, jer me je tako vaspitavala moja majka koja je prosvjetni radnik.
* Verovatno zbog tezgi izostajete sa časovima. Ko vam to pravda?
- Imaju profesori razumijevanja za mene pa mi opravdavaju časove. Ne smijem prekoračim više od 30 odsto opravdanih časova od kompletnog fonda časova u jednoj školskoj godini, jer bih tako izgubila status redovnog učenika. Pazim na to.
* Zar vam nije nekad preko glave tih koncertata i snimanja?
- Jeste. Dođe do zasićenja, ali ja volim pjevanje i to mnogo.
* Nikada se niste pokajali što ste ovako rano ušli u profesionalni svijet pjevanja i odrekli se nekih mladalačkih zadovoljstva?
- Još kao dijete sam maštala da postanem pjevačica. Kada sam to postala , niko nije bio srećniji od mene. Ostvarila sam svoje snove što se većini ljudi ne dogodi. Ta ljubav prema muzici i pjevanju pobjeđuje sve ostalo. Čak i to što mi je ukraden dio mladosti, ako je uopšte ukraden. Ja ne vidim šta sam to ja u odnosu na svoje vršnjake propustila. Provodim se i zezam se više nego oni i koliko znam većina njih bi se mijenjala sa mnom.
* Otac je od početka vaše karijere stalno u neposrednoj blizini?
- Da nije njega ne znam kako bih uskladila koncerte i snimanja. Osjećam se i fizički i psihički sigurnija kad je tata pored mene.
* Da li on brine i o finansijama?
- Da. Sve je u njegovoim rukama. Mene te novčane šeme ne interesuju. Ja samo pjevam, a tata reguliše sve po pitnju honorara. Ja ni dan danas ne znam za koliki honorar pjevam, niti me to interesuje.
* Znači, još od roditelja morate da tražite za džeparac?
- Tako nešto. Ako hoću da kupim neku skuplju stvar, moram da se konsultujem sa svojima.
* Da li se desilo da želite da kupite neku skuplju jaknu ili komplet i da budete odbijeni?
- Događalo se, kako ne. Ja se onda kao i svi mladi ljudi naljutim na roditelje, ali me to brzo prođe, jer znam da mi oni žele najbolje.
* Ko je najzaslužniji za vašu munjevito uspješnu karijeru?
- Doca Ivanković i, naravno, publika koja me je odmah prihvatila.
* Zar vas nije otkrio harmonikaš Mirko Kodić?
- On me je prvi zapazio kako pjevam. Bilo je to na moru 1986. Odveo me je kod Doce Ivankovića i predložio da sa mnom snime ploču. Onda je sve krenulo i sa prvom pločom '' Cvetak Zanovetak '' postala sam poznata.
* Zašto ste kasnije eliminisali Mirka Kodića?
- Odlučili smo na Docin predlog, da radimo sa Kemišem. Učinilo nam se da će Kemiš mnogo bolje praviti aranžmane za mene.
* Zbog toga se Mirko naljutio?
- Ja to nisam primijetila. Viđam Mirka i on mi ništa ne kaže.
* Da li ste imali uziora?
- Ne. Niti sam koga kopirala. Ali volim da slušam Vesnu Zmijanac, Zoricu Brunclik...
* Imate li pravih prijateljica među koleginicama?
- Sa svima se lepo slažem. Priča se o ljubomori, spletkarenjima, zavisti, a ja ništa od toga nisam doživjela. Kad je zimus Dragana Mirković pobijedila na '' Poselu '' radovala sam se kao da sam ja pobijedila. Sa Draganom se najviše družim i Verom Matović.
* Da nije prevelika razlika u godinama između vas i Vere Matović?
- Nije. Vera je baš super. Ona je tako velikodušna, saosećajna i tako dobra žena da se to gotovo ne može opisati.
* Ne pominjete nijednog kolegu kao prijatelja?
- Pa sa svima sam u ok odnosima. Ali, nemam među njima bliskijih prijatelja.
* Zašto? Ne bi se valjda zbog toga naljuti vaš dečko?
- Nemam dečka.
* Kako to, a ja sam čuo da ćete se uskoro i udati?
- Ja!? To mora da su neke čudne šale. Ma kakva udaja! Za koga da se udam?
* Pa za Lukića, fudbalera Zvezde.
- Nema od toga ništa. Svi me novinari pitaju za njega, a ja ne želim da pričam uopšte o tome. Ništa ja nemam sa njim.
* Da li vam je Lukić momak ili ne?
- Ma ništa mi nije. Tu ustvari nema šta da se priča.
* Kako je uopšte krenula priča o vašoj i Lukićevoj idili?
- To je sve maslo jednog fotoreportera koji voli da se bavi tuđom intimom i izmišljotinama. Uslikao je mene i Vladu u čisto drugarskom razgovoru i dao svim novinama. Posle su krenule priče o ljubavnoj vezi.
* Pa koliko znam Lukić svuda priča da ste mu djevojka?
- To je njegova stvar, možda se šali...
- To je njegova stvar, možda se šali...
* Ko je vaš tip muškarca?
- Čini mi se da sam isuviše mlada da o takvim stvarima govorim javno.
* Znači tajno postoji muškarac po vašem ukusu.
- Naravno. Nemojmo o tome pričati, može neko da me pogrešno protumači i onda slijede kritike.
* Bojite li se kritika?
- Iskreno, da. Ali shvatila sam da su one sastavni dio ovog posla.
- Iskreno, da. Ali shvatila sam da su one sastavni dio ovog posla.
* Bliži se kraj godine i mnogi vas svrstavaju u red favorita za titulu pjevačice godine?
- Moj novi album je sa 360.000 primjeraka najtraženije ovogodišnje izdanje PGP RTB. Svrstavaju me među favorite, ali ja se ne opterećujem time. Voljela bih da ponesem epitet pjevačice godine, ali mi nije toliko bitno da li ove ili sljedeće ili tek za pet-šest godina.
* U odsustvu Vesne Zmijanac postali ste prva folk dama. Neki kažu da ste i najljepša diva?
- O tome ne mogu ja da pričam. Mislim da ima boljih pjevača od mene, a vjerovatno i ljepših...
* A o čemu bi vi da mi pričamo?
- O Parizu, gradu mojih snova. Bila sam nedavno tamo i poželjela da ostanem. Tamo bih voljela da živim.
* Za 5, 6 godina Vladan Lukić će možda prijeći u Pari sen Žermen, pa vi onda idite sa njim?
- Ma manite više Lukića! Mogu ja da odem sama u Pariz i tamo mi se dopadne neki Francuz. Zašto ne? ( smeh ).
(SABOR, 1990.)
JA SAM NEVINA KLINKA!
- Dosad je sve išlo spontano. Sad je sastavljen jedan tim koji će se brinuti isključivo o meni. Tu je kompozitor Doca Ivanković, producent Vlada Perović, kostimograf Mira Žegarac, kreator frizure Vesna Trusić iz Zagreba, balerine iz Sovjetskog Saveza Nataša Besonova i Ala Popovič... i, naravno, moj tata Slobodan od koga se ne razdvajam ni danju ni noću- kaže Ceca.
TV REVIJA: Što?
Ceca: Moje poznate koleginice imaju mnogo godina staža, a ja sam tek počela i bolje je da je tata pored mene. Još nisam punoljetna i još sam nevina.
TV REVIJA: Nevina?
Ceca: U to će se uvjeriti samo jedan čovek.
TV REVIJA: Ima li ga na vidiku?
Ceca: Nema, sama sam. Bacila sam se na biznis i trenutno nemam vremena za mladiće.
TV REVIJA: Šta treba da ima taj prvi čovjek Cecinog života?
Ceca: Prije svega muškost. Da nema ženske manire, da nosi izvjesnu grubost, ali da nije grubijan koji bije žene. Mora biti šarmantan i da se lijepo smije. I da umije dobro da laže.
TV REVIJA: Da laže?
Ceca: Što da ne? Treba lagati, ali dobro, vješto.
TV REVIJA: I Ceca laže?
Ceca: Zavisi koga i koliko. Jedino oca nikad ne lažem. Stalno smo zajedno i on sve zna. No, ne koči me, ne sprječava me ni u čemu. Da me je kočio, ne bih bila ovo što sam sada. Na prvom mjestu, ćale i ja smo drugari. U ovom poslu ima mnogo hohštaplera i tata ih brzo nanjuši, ali ne ometa udvaranja.
TV REVIJA: Dakle, tata pazi da Ceca ne padne u ralje estrade?
Ceca: Ako sam nevina, nisam neiskusna. Sa 14 godina sam snimila prvu ploču i od tada se borim za svoj status, ne družeći se baš mnogo sa ljudima sa estrade. Intenzivno samo sa kompozitorom Docom Ivankovićem, koji je cijelog sebe uložio u moju karijeru. On je moj drugi tata, estradni tata. A estradni brat mi je Vlada Perović.
TV REVIJA: Kako Ceca planira dalju karijeru?
Ceca: Ostaje imidž tinejdžerke.
TV REVIJA: Zar će pjevati samo narodnjake?
Ceca: Na tom polju sam se afirmisala, a i najbolje se plaća. Uostalom, vidjećemo šta vrijeme donosi.
TV REVIJA: Ne da se afirmisala, već je u 17. godini svi znaju: da nije suviše rano i brzo poletjela?
Ceca: Meni da udari slava u glavu?! To je posljednja stvar do koje mi je stalo, mada popularnost godi. Eto, neka neko ode u moju školu u Žitorađi i napravi anketu: kakva sam bila prije, kakva sam sada? Uvjeriće se da sam ostala ista.
TV REVIJA: Kako ide škola?
Ceca: Iako pjevam, ja sam prvenstveno đak, jedno fino i poslušno dijete. Tek poslije svih školskih obaveza, ja sam pjevačica. Prije podne idem u veterinarsku školu, a popodne i uveče sam estradna umjetnica.
TV REVIJA: A postaćeš veterinar?
Ceca: Ne! Kad uskoro završim srednju veterinarsku, prelazim u Beograd. Studiraću nešto što mi se najviše dopada, a to je fakultet dramskih umjetnosti, odsek glume.
TV REVIJA: Kad smo kod visoke škole, jedna operska pjevačica je rekla: „Ih, ta mala pjeva sisama!“
Ceca: Nikad u životu nisam pjevala sisama: ta operska diva mora znati da su za pjevanje potrebne glasne žice, a ne sise. Baš bih voljela da upoznam tu gusku.
TV REVIJA: Hoće li Ceca usavršavati pjevanje?
Ceca: Svi u narodnoj muzici uspjevaju zahvaljujući golom talentu, a ja ću kad pređem u Beograd sasvim sigurno kod nekog privatnog profesora izučavati tehniku pjevanja. Hoću da u profesionalnom smislu nadogradim sebe maksimalno. Misli se da ko brzo poleti brzo i pada. E pa, sa mnom neće tako biti! Kad su projekti maksimalno profesionalni, kad se uloži mnogo truda – sve se duplo vraća. I ja znam: sa dobrom kompozicijom niko ne može da me obori!
TV REVIJA: Ni Lepa Brena, ni Vesna Zmijanac...
Ceca: Ja se sa njima ne takmičim, mada mnogi tvrde da sam im najopasnija konkurencija. Cijenim uspješne žene, a kako i ne bih kad su one duplo starije od mene. Poštujem ih – one su se maksimalno dokazale. Ja sam klinka koja osvaja klince, a one su starije žene za stariju publiku. U ovom poslu se divno zabavljam i ne gledam mnogo na materijalnu stranu. O tome brine moj otac i ja ga nikad ne pitam koliko je ugovorio. Mene samo zanima gdje idem i kome ću pjevati.
TV REVIJA: A inostranstvo?
Ceca: Zasad prodor u Evropu ide na kratke staze.
TV REVIJA: Teško tati!
Ceca: Nije tako: blago tati! Ja volim da putujem, a on će pored mene obići svet. Zaista, radujem se putovanjima; da upoznam nove gradove, nove ljude...
TV REVIJA: I budućeg mladoženju?
Ceca: Jao, daleko je on od mene!
TV REVIJA: Može li se Ceca sresti na ulici?
Ceca: Kako da ne! Samo, niko me ne bi prepoznao u farmerkama i bez šminke, kako izgledam u Žitorađi.
TV REVIJA: Neki šaljivdžija je predložio da se Žitorađa odsad zove Cecorađa, jer osim žita, ovo mjesto je rodilo i Cecu...
Ceca: Nisam baš Elvis Prisli da mi udare počasnu tablu. Inače, Žitorađa je izuzetno prijatno mjesto, čisto i mirisno, za razliku od Beograda čiji je vazduh užasno zagađen. Žitorađa je raj za pluća.
TV REVIJA: Ipak, Ceca prelazi u Beograd?
Ceca: Moram, i zbog fakulteta i zbog karijere. Naravno, dolazim sa tatom jer ljudi će se uljudno ponašati kad znaju da ne živim sama. Jednostavno – neću da se o meni lupetaju nekakve gluposti. Hoću da budem mirna pošto sam u duši jedno veliko dijete.
TV REVIJA: Dijete će jednog dana odrasti?
Ceca: Hoće još jedno: moja sestra Lidija koja je godinu dana mlađa. Mnogo je volim i strašno smo vezane. Po prirodi je stidljiva, a vrlo muzikalna. Kad savlada tu stidljivost zapjevaćemo zajedno, kao sestre Kesler i proputovati cijeli svijet!
TV REVIJA: Snovi jedne klinke?
Ceca: Znala sam da ćeš to reći. Imam sreće da nisam sama, i uvijek ću pored sebe imati nekog bliskog da sa njim podijelim i razočaranja, i sreću, i uspeh. Nisam sebična i trudim se da me ljudi vole. A ja volim sve one koji mene vole.
Evo rezultata jedne blic – ankete, vođene u foajeu beogradskog Narodnog Pozorišta:
Žika Lazić, pisac:
U mojoj novoj TV – seriji biće specijalno napisan lik za Cecu Veličković, i nema tog reditelja koji je ne bi angažovao.
Dančo Manović, slikar:
Mogao bih da je slikam danima i noćima, jer se takvog modela ne bi postidio ni Botičeli.
Mihailo Viktorović, glumac:
Volio bih da u toj branši ima mnogo više takvih djevojaka, koje taj posao rade sa izuzetnim ukusom.
Rade Tatić, novinar:
Nažalost, viđam je samo na TV ekranu. Srećom, češće!
Bogdan Mihajlović, glumac:
Prelijepo je poletjela, ali se plašim da joj krila ne pregore.
Hadži Golub Palibrk, šumarski inženjer
Stas i glas kao u srebrne smrče.
Petar Božović, glumac:
Ako potrajem u ovom svetu, zapjevaću s Cecom u duetu!
Rista Radojković, muzičar:
Ne ulazim u taksi koji nema Cecinu kasetu!
(RTV REVIJA, 12. april 1991.)
BLAGO ŽITORAĐE!
Žitorađa. Lijepo ime za selo. A u tom selu blizu Niša i Prokuplja, osim žita rađaju se i lijepe djevojke. Poput Svetlane Cece Veličković, zvijezde domaće folk scene. Mada tek odnedavno punoljetna, atraktivna djevojka za kojom se otkidaju uzdasi brojnih muškaraca, živi u još nedovršenoj kući, zajedno sa roditeljima i sestrom u samom centru sela. Nije je teško naći. Svi u Žitorađi znaju koja je njena kuća. Kako i ne bi kada je ona njihovo blago. A na vratima pomenute kuće , umesto seks bombe naše estrade dočekuje nas simpatična, nenašminkana mlada djevojka. Jednobojna majica uz vrat, mini suknjica, repić na vrh glave - ni traga od one raskošne dame sa pozornice. Međutim, čini nam se da ovako ljepše izgleda. Nježnije, mlađe u stvari baš onako kako inače izgledaju njene vršnjakinje.
Srdačna je, ljubazna, predusretljiva. Takvi su i Cecini roditelji i mlađa sestra, uostalom, takvi su svi mještani ovog kraja. Kad im gost uđe u kuću, sve mu se podređuje. Slatko i hladna voda, prvo je što se ponudi za osvježenje.
Srdačna je, ljubazna, predusretljiva. Takvi su i Cecini roditelji i mlađa sestra, uostalom, takvi su svi mještani ovog kraja. Kad im gost uđe u kuću, sve mu se podređuje. Slatko i hladna voda, prvo je što se ponudi za osvježenje.
- Evo ja ću vas poslužiti - skače Ceca već na prvi mig majke. U pomoć joj dolazi sestra Lidija. Zna se, mama Mirjana, učiteljica, tek joj je četrdeseta, glava je porodice, bez obzira na patrijarhalne odnose koji još uvijek vladaju ovim krajevima. Tata Slobodan ima 42 godine i zadužen je za poslove oko Cecinih profesionalnih angažmana. A do prije nekoliko godina radio je kao trgovac u selu i nije pomišljao da će mu putovanja, briga oko Cecinih koncerata, turneja i snimanja ploča, postati glavno zanimanje.
- Tako je bolje - objašnjava Cecin tata. - Ona je još mlada. Ne snalazi se sa ovim vukovima na estradi i kako da je pustimo samu. Bolje ja da završavam te poslove nego neko drugi kom bi morala da plati. Uostalom nikada se ne zna hoće li je neko prevariti za novac... ja sam ipak vještiji u tim stvarima iskusniji i stalno sam pored ćerke.
- Meni to mnogo znači - dodaje Ceca - Osjećam se u svakom, trenutku sigurno...tata o svemu brine, ja samo dođem i otpjevam. Tata me svuda vozi jer još nemam vozačku dozvolu.
Ceca je sada popularna, tražena, mnogo zarađuje?
- Nikada mi novac i brza zarada nisu bili najvažniji u životu. - kaže Ceca - Pjevam zato što volim... Moja osnovna preokupacija je da završim školu, idem u treći razred. Jedina privilegija je u tome što povremeno odsustvujem zbog koncerata, ali kad dođem učenik sam kao i svi ostali. Odgovaram na času kao i svi ostali. Moji drugovi su najveće sudije. Nema nastavnika koji mi je dao ocjenu, a da je ja nisam zaslužila. To svi moji drugovi iz odjeljenja mogu da potvrde.
- Škola je na prvom mestu - potvrđuje mama Mirjana. - Ne znam šta će biti sutra, da li će Ceca i dalje pjevati. Ovako imaće svoj zanat, svoje parče hljeba u rukama i nema brige. Isto važi i za mlađu kćerku. Želja mi je da nam obe ćerke studiraju. Za Cecu nisam sigurna da će moći jer je jako zauzeta pjevanjem, ali Lidija će sigurno nastaviti sa školovanjem.
(NADA, avgust 1991.)
ROĐENI VOĐA!
Poletarac naše estrade, Svetlana Ceca Veličković, ovih dana s ponosom priča da u junu postaje punoljetna osoba. Rođena je, odrasla i još živi u Žitorađi, malom mjestu blizu Niša. Njen otac Slobodan kaže da je uvijek bila poslušno dete, a majka Mirjana ga dopunjuje:
- Ceca je bila najbolje dijete u kraju. Ako mi ne vjerujete pitajte u komšiluku, svi će vam potvrditi. U našoj kući nije bilo potrebe za batinama, ali je za svaki slučaj i iz predostrožnosti prut „Mirko“ stajao u kući. Ponekad sam strogo sa njim prijetila, ali rođaci su se smijali i govorili kako ja to radim jer sam prosvjetni radnik. Moje djevojke su danas odrasle, drugarstvo nam je potrebnije od nekog velikog autoriteta. Sve se može regulisati mirnim putem!
Ceca ima mlađu sestru Lidiju. Razlika je sedamnaest meseci. Da li je Ceca bila ljubomorna kao mala? Roditelji kažu samo prvih mjesec dana. Lidijin ulazak u kuću Ceca je propratila plačem, ali ubrzo su se duhovi smirili. Starija sestra je čuvala mlađu, mazila je i pazila. Tako je Ceca dobila živu lutku!
- Satima je mogla Lidiju da ljuljuška – priča majka Mirjana. – Bila je oštroumno dijete koje je znalo mnogo pjesmica. Znate, već sa šest mjeseci je progovorila! Pjevala je Lidiji „Ljuljo moja molovana“ i sa sobom je vukla jednu staru korpu.
- Ceca je bila najbolje dijete u kraju. Ako mi ne vjerujete pitajte u komšiluku, svi će vam potvrditi. U našoj kući nije bilo potrebe za batinama, ali je za svaki slučaj i iz predostrožnosti prut „Mirko“ stajao u kući. Ponekad sam strogo sa njim prijetila, ali rođaci su se smijali i govorili kako ja to radim jer sam prosvjetni radnik. Moje djevojke su danas odrasle, drugarstvo nam je potrebnije od nekog velikog autoriteta. Sve se može regulisati mirnim putem!
Ceca ima mlađu sestru Lidiju. Razlika je sedamnaest meseci. Da li je Ceca bila ljubomorna kao mala? Roditelji kažu samo prvih mjesec dana. Lidijin ulazak u kuću Ceca je propratila plačem, ali ubrzo su se duhovi smirili. Starija sestra je čuvala mlađu, mazila je i pazila. Tako je Ceca dobila živu lutku!
- Satima je mogla Lidiju da ljuljuška – priča majka Mirjana. – Bila je oštroumno dijete koje je znalo mnogo pjesmica. Znate, već sa šest mjeseci je progovorila! Pjevala je Lidiji „Ljuljo moja molovana“ i sa sobom je vukla jednu staru korpu.
Pošto je mama radila – Cecu i Lidiju je čuvala baka. Obje su bile zainteresovane za muziku, pa su im roditelji kupili harmonike i upisali ih u nižu muzičku školu. Sa pet godina Ceca je počela da se takmiči.
- Ne samo da je svirala nego je i pjevala – nastavlja Cecina majka. – Očigledno je bilo da je srećna dok muzicira. Prvo smo joj kupili dugmetaru, a onda klavirku. Na žalost, otkako je počela da snima ploče prestala je da svira harmoniku. Muzička crta nije karakteristična za našu familiju, mada sam ja u učiteljskoj školi svirala gitaru. Moja je želja bila da mi djeca sviraju neki instrument.
I Ceca se prisjeća da je sanjarila kao dijete da bude poznata estradna ličnost. Ustvari, nije znala da se to baš tako zove, ali je htela da pjeva i svira i da je prepoznaju na ulici. Ipak, niko se u porodici nije nadao današnjem uspjehu.
- Nikada me nije opterećivala pomisao da moja kćerka mora pošto – poto da uspe na estradi – kaže Mirjana. – Dešavalo se da se Ceca noću probudi, ustane iz kreveta i kaže: „Mama, sanjala sam da snimam ploču“. Eto, to joj bilo milo, pa joj se i snilo.
Kćerke je majka često morala da vodi sa sobom na posao, jer je baka imala i drugih obaveza. Ceca je, kako kaže njena mama, sve upijala od starije dece. Sa dvije godine je pevala „Jedno jutro rano“, staru izvornu pjesmu. Iako je bila najmlađa u školi, mamine đake je uspijevala da dovede u red.
- Oduvijek je vodila glavnu reč i bila vođa – zaključuje Mirjana. – Voljela je da dominira, pa i kasnije kada je stasala za školarca komandovala je vršnjacima.
Kao učiteljica, Mirjana je bila autoritet u školi, ali i u kući. Sa ocem Slobodanom Lidija i Ceca su bile slobodnije, pitale za dozvolu za izlazak, tražile džeparac... Kao i sva djeca sestre Veličković su obožavale igračke. Imale su sreću da često dobijaju nove, jer gdje god su roditelji putovali donosili su igračke kao suvenire. U kući je, tako, bilo bezbroj gumenih i plišanih kuca, maca, raznih lutkica, kockica, bockalica za vez.
- Moje kćerke su znale same da se zaigraju – kaže ponosna majka. – Izmišljale su nove igre, tako da im druga djeca nisu bila neophodna da bi bio mir u kući.
- Morale su često da ostaju same u kući – nadovezuje se otac . – Dešavalo se da priređuju žurke od malih nogu.
- Igrale su se same, ali su voljele i društvo – nastavlja Mirjana. – Sjećam se, kada bih primila platu odlazila sam u prodavnicu i kupovala sve moguće slatkiše. Dođem kući, napunim bife sa bombonama i čokoladama, a za dva – tri dana sve nestane. Lidija i Ceca su sve dijelile sa ostalom djecom. Ponekada me je, kada se vratim s posla, u kući dočekivala povelika grupa djece koju su kćerke pozivale da se igraju. Tako je i dan – danas. Sećam se da je Ceca za rođendansko slavlje pozivala na čast cijeli razred. Pozivala je i drugove i drugarice iz cele Žitorađe. Ponekad je na veselje dolazilo i četrdesetoro djece. Bilo im je lijepo!
Ceca je kao djevojčica voljela i narodnu i zabavnu muziku. Slušala je i pjevušila. Kada je napunila četiri godine roditelji su nabavili kasetofon.
- Ko zna koliko su kasetofona do danas sredile Ceca i Lidija?! – uzdiše Slobodan.
- Trudili smo se da im ugodimo, jer kada su počele da odlažu lutke kupovali smo kasete – smeška se mama Mirjana.
Lidija i Ceca su se kao male igrale Indijanaca, ali bez kauboja. Njih je privlačilo nanošenje ratničkih boja. Ispaštala je mamina šminka.
- Lickale su se, šminkale i presvlačile – nastavlja priču o kćerkama Mirjana. – Dođem iz škole, počnem da se spremam, uzmem iz kutije nove cipele, kad – imam šta da vidim. Štikle uništene! Kako, pitam , a ukućani mudro ćute. Niko nema pojma.
- Znale su dobro da se čuvaju – prisjeća se Slobodan. – Ako uzmu neku novu stvar u kući, pa je igrajući se sa njom slome – vješto su prikrivale nestašluk. Ili su sakrivale ili bacale polomljene stvari, ali mi ostatke nismo nalazili.
- Oduvek smo probleme u kući rješavali mirnim putem i svi zajedno – opet će majka. - Posjedamo oko stola u kuhinji, svako kaže šta ga muči, razmislimo i lijepo se dogovorimo.
Sestre Veličković su znale i prijatno da iznenade roditelje. Spremale su kuću, mijesile pogače, kolače. Od učiteljice su uzimale recepte i kod kuće vježbale kulinarstvo. Međutim, kako vrijeme prolazi seke se rjeđe zadržavaju u kuhinji.
- Kada sam dođao u bolnicu da vidim tek rođeno prvenče, ženi sam u šali rekao „Rodila nam se pjevačica“ – priča tata Slobodan. – Iako sam se šalio, ispalo je kao proročanstvo. Najvažnije je da su obje kćerke dobre djevojke i odlični đaci, a dok Ceci ide fino na estradi neka gura, bićemo uz nju. Ja sam stalno uz nju, više ne radim nego je pratim na turnejama i koncertima. Imam povjerenja u nju i mislim da ga nikada neće prokockati.
- Pa, ona nema razloga da nešto krije od nas – zaključuje pjevačicina majka. – Dobro ih poznajem i ne mogu da sakriju ništa od mene i da hoće. Plašila sam se kada je sa „Zanovetkom“ počela da uzleće na estradi. Nije digla nos, mada sam se plašila. Zbog toga sam sa njom poslije snimanja prve ploče jednostavno pobjegla na dva mjeseca na more... Njen pubertet nisam ni osjetila, a što se tiče ljubavnih problema još ih ne shvatam ozbiljno.
- Kada sam dođao u bolnicu da vidim tek rođeno prvenče, ženi sam u šali rekao „Rodila nam se pjevačica“ – priča tata Slobodan. – Iako sam se šalio, ispalo je kao proročanstvo. Najvažnije je da su obje kćerke dobre djevojke i odlični đaci, a dok Ceci ide fino na estradi neka gura, bićemo uz nju. Ja sam stalno uz nju, više ne radim nego je pratim na turnejama i koncertima. Imam povjerenja u nju i mislim da ga nikada neće prokockati.
- Pa, ona nema razloga da nešto krije od nas – zaključuje pjevačicina majka. – Dobro ih poznajem i ne mogu da sakriju ništa od mene i da hoće. Plašila sam se kada je sa „Zanovetkom“ počela da uzleće na estradi. Nije digla nos, mada sam se plašila. Zbog toga sam sa njom poslije snimanja prve ploče jednostavno pobjegla na dva mjeseca na more... Njen pubertet nisam ni osjetila, a što se tiče ljubavnih problema još ih ne shvatam ozbiljno.
(BorSA, maj 1991.)
LUDOVANJU JE KRAJ!
Godinu i „kusur“ dana je Ceca Veličković provela u inostranstvu. Za to vrijeme je u nekoliko navrata dolazila u otadžbinu, ali uvijek je taj dolazak bio pomalo tajanstven i nikada sa nije znalo kada će tačno doći, koliko će ostati i gdje se sve može vidjeti. Već mjesec dana je u Jugoslaviji, pojavljuje se u brojnim radio i tv emisijama, najavljuje novu ploču „Šta je to u tvojim venama“. Ceca je vitkog stasa, crne kose sa bezbroj kovrdža (mahom onih od perike), dobro je raspoložena. Sa Zapada je donela jedan modni detalj, ovdje još „neprovaljen“ – na noktu malog prsta lijeve ruke ima uglavljen dragi kamen, na koji je prikačen kratki lanac.
* Izgledate mnogo bolje nego prije dva mjeseca kada sam Vas posljednji put vidjela?
- Znamo se od početka moje karijere, pa zaobiđi tu formalnost da budemo na „vi“. Uostalom, meni niko ne persira. A što se tiče komplimenata, daj Bože da je tako.
* Izgledate mnogo bolje nego prije dva mjeseca kada sam Vas posljednji put vidjela?
- Znamo se od početka moje karijere, pa zaobiđi tu formalnost da budemo na „vi“. Uostalom, meni niko ne persira. A što se tiče komplimenata, daj Bože da je tako.
* Šta je uticalo na to da se „proljepšaš“?
- Okrepila me je nova ploča, gostovanja, reakcija publike. Meni je muzika u krvi, pa je normalno da me svaki izlazak na scenu osvježi, takoreći preporodi.
* Ti si stalno bila na sceni, jedino što nisi pjevala pred publikom u Jugoslaviji?
- Tačno, ali baš to je velika razlika. Naši zemljaci u inostranstvu su divni, ali ovdje je nešto sasvim drugo. Drugačiji je vazduh koji udišem, prosto mi prija ovaj smog.
* Kako ti izgleda Žitorađa, Beograd i Jugoslavija poslije dužeg odsustva?
- Umrijeću za ovom zemljom! Gotovo da ne mogu da se priviknem, odnosno kao da još nisam svjesna da sam među svojima. U inostranstvo se više ne vraćam! Dosta je bilo, ostajem ovdje!
* Da ne bude tako samo dok snimiš spotove za nove spotove i dok se plesma ne pojavi u prodaji?
- Ne, ne, ne! Ne vraćam se u inostranstvo, sigurno! Radim spotove, pregovaram sa izdavačima jer želim da dobijem što bolje uslove za ovu ploču. Spotove će vjerovatno raditi „Filmske novosti“ i reditelj Boris Kostov, koji je genijalac. Javile su mi se brojne privatne agencije koje bi da sarađuju, ali još se sve svodi na pregovore i dogovore, ništa nije izvjesno. Naravno, sve zavisi najviše od disko – kuće koja će ploču izdati.
* Ovde je kružila priča da tvoju ploču ne želi da izda nijedna diskografska kuća jer im nisi dovoljno zanimljiva?
- Nije bilo baš takvih problema, jednostavno sam sagledavala razne mogućnosti, ko mi šta nudi, kakvi su mi uslovi. U današnjoj situaciji, kada je kriza ne smeš svoj projekat prepustiti bilo kome. Smatram da imam dobar materijal, koji zaslužuje pažnju. Uostalom, danas se ništa ne može bez dobre reklame.
* Sa kojim izdavačima si razgovarala: PGP, DISKOS, ZAM?
- Sa ZAM – om nisam i nemam nameru, sa PGP – om sam u najboljoj šemi, nekako su mi najbliži. Očekujem da ćemo se ovih dana dogovoriti i naći zajednički jezik.
* Mnogo se pričalo o tvojoj saradnji sa Futom i Marinom. Pominjala se i cifra od 50 000 njemačkih maraka, koju si im navodno dala za ovu ploču?
- Nisam dala ni kinte! Uostalom, da sam im dala taj silni novac, zar bi bilo ovako dugog odlaganja i odugovlačenja sa izlaskom ploče? Marina i Futa su super ljudi, mnogo ih volim i meni veoma odgovara njihov stil rada. Da sam im dala lovu – njiih bi boljelo uho za koga ću ja izdati ploču i kada. A oni zajedno sa mnom pregovaraju. Rekli su da sam već afirmisana phevačica i glupo je da od mene traže pare. Mi ćemo traku sa novim phesmama, odnosno naš projekat, da prodamo. To bi bio pravi odgovor. Sve ostalo su tuđa nagađanja, naklapanja i tračanja, za šta ja baš mnogo i ne marim.
* Zašto si odlučila da ovu ploču radiš sa Futom i Marinom? Ranije si povjerenje ukazivala Dobrivoju Ivankoviću, Mirku Kodiću, pričalo se da ćeš raditi sa Mišom Mijatovićem. Nisi željela nikog od starih saradnika?
- Marina i Futa su ljudi novog vremena i njihov zvuk je veoma slušan, on pobjeđuje kod publike. Pokazali su svoj kvalitet u radu sa mnogim pjevačima. Mog Dokija (Dobrivoja Ivankovića) nikada neću i ne mogu da zaboravim. Niti to želim! Ne možeš da izbrišeš uspomene, a Doca i danas stoji iza mene. On je moj otac na estradi! Da nije njega bilo – ne bih ni ja uspjela.
* Čula sam da je Doca imao nekoliko pesama tebi namenjenih, ali pošto si ti odabrala ekipu sa kojom ćeš raditi ploču, dao ih je Miri Škorić.
- Čula sam i ja to. Nema veze, Mira je moj dobar ortak, pa nema problema.
* Zar na ploči nije bilo mjesta baš ni za jednu Docinu pesmu, ako ni zbog čega a ono zbog starih dobrih vremena?
- Moj Doki je izuzetno principijelan čovek. Njegovo je sve ili ništa. Isti je kao i ja. Doca je navikao da sve sam radi oko moje ploče.
* Znači, Doca i ti niste u svađi?
- Ma, kakvi! Čujemo se, viđamo, i dalje smo u super odnosima. Oko mene se samo stalno ispredaju neki tračevi, pa tako i taj.
* Na ovoj ploči se nalazi i balada „Oprosti mi suze“. Nju je prije izvjesnog vremena odbila Dragana Mirković.
- Ne znam za to.
* Dragani se nije dopao onaj stih "al’ ne reci nikad da si sa mnom spav’o".
- Ja volim originalne i provokativne tekstove i teme, pa mi to uopšte nije zasmetalo. Ih, kao da ona nikada nije tako nešto rekla frajeru?! Pa, to svaka djevojka pomisli, kaže ili poželi. Stihovi su u redu, životni, iskreni i istiniti. Što da ne?! Iza svega stojim sa otvorenim kartama. Zar to ne podsjeća na mladost, nešto nevino i čedno? Mislim, a i nadam se da je Dragana žestoko pogriješila što je odbila pesmu, što ide samo meni u prilog.
* Otkako si u Jugoslaviji, nisi imala neugodnosti? Niko ti nije pretio?
- Zašto bi mi neko pretio?
* Pričalo se svašta, i sama znaš. Nedavno si dobijala anonimne poruke, govorilo se o otmici, likvidaciji?
- Što me onda do sada nisu kidnapovali? Kad neko hoće nekog da se riješi, on to ne priča javno i ne upozorava nego uradi ono što je namjerio. Mene je bar lako naći jer se mjesto gdje gostujem uvijek reklamira. Te prijetnje su bez veze. I na početku karijere su mi prijetili, pa ništa. Ludaka ima na svakom koraku.
* Znači, ne plašiš se nikoga?
- Ma, ne.
* Nemaš telohranitelja?
- Šta će mi?
* Nosiš li oružje, znam da obožavaš pištolje?
- Ni to mi ne bi pomoglo, ako je neko riješio da me „skine“. Tačno je da sam luda za pištoljima i uskoro ću da nabavim opasnu pucu. Inače, normalno je da me jedni vole, a drugi ne. U mom slučaju nikada nije bilo zlatne sredine.
* Kako je u tvojoj rodnoj Žitorađi?
- Super! Moje društvo, komšije, rođaci, svi su po starom. Bilo je malo frke u Žitorađi kada je planula ona afera gdje sam se izgubila. Jedni su pričali da se drogiram, drugi da sam luda, treći su ćutali. Mislili su da sam dobila batine, da sam silovana, da čekam bebu, navodno kćerku Šemsu. Ma, sve same gluposti, Nisam valjda luda da se ovako mlada udajem i rađam decu?! „Najvjernije“ su bile one priče da sam u ludnici, u Toponici kraj Niša. Kobajagi – našli me svu izdrogiranu pa me ošišali do glave. Užas! Ja sam potpuno normalna osoba, izlazim sa društvom, zezam se, ništa mi ne fali.
* Niko od starog društva ti nije okrenuo leđa?
- Ne znam ni ja. Svi koji su me voljeli i dalje su uz mene, a za ostale se i ne sekiram.
* Da li i dalje ostaješ pri onom odgovoru da se ne vraćaš u Švajcarsku?
- Nikad više! Šta ću tamo više?
* Znači, Haro Samardžić je ostao tamo i vaša veza je „pukla“?
- Sa Harom je gotovo. Ma, nismo mi ni bili u nekoj baš pravoj vezi.
* Uf, uf, pričaj mi malo o tome!
- Dobro, šta je bilo – bilo je. On je dio moje prošlosti. Veoma sam mlada uplovila u ovo uzburkano estradno more, pa je zato bolje da se izludujem dok sam bez većih obaveza. Kako bi to bilo za nekoliko godina? U braku, djeca, razvodi... Svako ima svoje bubice, a ja sam moje na vrijeme istjerala.
* Sa braćom Samardžić imala si potpisan i neki poslovni ugovor?
- Istekao je u martu.
* U inostranstvu si mnogo radila, gotovo svaki vikend. Nisi se umorila od posla?
- Radila sam stalno, pa je i to uticalo na vitak stas. Najviše me je ipak mučila nostalgija. Tamo je čudna klima, hladno je, nema zezanja, kafice sa društvom, gledanja u šolju. Nema tamo toga, samo radi – lova, radi – lova.
* Da li je neka nova ljubav na vidiku?
- Ne!
* U inostranstvu si sretala kolege iz Bosne?
- Da, ali nije bilo bliskog kontakta. Svi su oni deklarisani, osim Harisa Džinovića, što je i normalno. Zna se da pjevači muslimanske vere pjevaju za svoje, a mi Srbi za svoje. Ne mogu ja da odem u kafanu gde se okupljaju Muslimani, jer bi me moji onda odbacili, a ne bih ni prošla jer sam Srpkinja. Čula sam da su za mene svašta pričali, ali bez ikakvog osnova. Ako neko ima neki dokaz neka ga javno pokaže, pa će svi da me pljuju i biću kriva, jer to zaslužujem. Sve su to samo priče.
* Jedan čovek, kad god je obećao da ćeš u proteklih godinu dana negde zapjevati – bio je pravu. Samo je on uspijevao da ispuni obećanja. Bio je to producent Slobodan Stojiljković, koji je nedavno umro. Kako mu je to polazilo za rukom?
- Njegova smrt me je veoma pogodila jer sam tog čovjeka voljela kao najbližeg rođaka. Znao me je od malih nogu i šta god da smo se dogovorili ispoštovali smo oboje. Među nama je postojalo neko uzajamno obožavanje, razumevanje. Za njega bih i na Mesec otišla! Kada sam dolazila u Beograd, on je već zakazao moja gostovanja u restoranima, na „Poselu“, na televiziji, radiju. Bila sam gost zahvaljujući njemu.
* Jedno vreme tvoj posao je bio vezan i za Vladu Perovića?
- Čujemo se i dalje, ali ne sarađujemo. On se okrenuo svom biznisu, isključio se iz estrade.
* Tvoja mlađa sestra će takođe da snimi ploču?
- To mi je posebno drago. Uvijek sam govorila da ima lijep glas, ali nju estrada nije zanimala. Sada se promijenila i hoće na estradu. Snimaće najverovatnije sa Futom i Marinom.
* Da li imaš menadžera ili sve opet prepuštaš ocu?
- Tata Sloba je uvek tu! Vjerovatno će o mojim poslovima brinuti Bane Stojanović, pošto on sarađuje sa Futom i Marinom.
* Šta je bilo sa školom?
- Završila sam srednju, a još ne znam da li ću na jesen na fakultet. Rado bih upisala FDU, glumu. Premijera „Nečiste krvi“ je zakazana, ja glumim Koštanu. Taj svijet me mnogo privlači, transformacija iz lika u lik, da sebe doživiš u raznim svjetlima. Ako ne uspijem iz cuga da se upišem na glumu? Možda je to i bolje. Veliki sam borac.
(TV REVIJA, maj 1993.)
ČIJA JE PESMA?
Jedna tvrdnja Cece Veličković izaziva sve veće nedoumice. Ona već drugi put javno ponavlja da je napisala pJesmu „Pustite me da ga vidim“, a njeni zvanični autori, kompozitor Dobrivoje Ivanković i tekstopisac Stevica Spasić se ne oglašavaju. Prvo je to tvrdila u jednoj televizijskoj emisiji, a nedavno je to isto ponovila i u „TV novostima“.
- Pa, ja sam svojevremeno napisala pJesmu „Pustite me da ga vidim“, samo što je nisam potpisala jer sam bila isuviše mlada i bilo bi pretenciozno da se predstavljam i kao kompozitor.
Da li je u pitanju nevjerovatna drskost mlade pjevačice, ili nešto drugo – tek iznenađuje i ponašanje Ivankovića i Spasića. Ceca je posljednjih mjeseci dala toliko neodmjerenih izjava novinarima da je više niko ne uzima za ozbiljno. Često je znala da demantuje i samu sebe, pa to vjerovatno od nje očekuju i ova dvojica dojučerašnjih saradnika. Uostalom, već je priznala da se potpisala ispod numera Dina Merlina „Žarila sam žar“ i „Zaboravi“, pa joj prisvajanje autorstva nije strano
- Pa, ja sam svojevremeno napisala pJesmu „Pustite me da ga vidim“, samo što je nisam potpisala jer sam bila isuviše mlada i bilo bi pretenciozno da se predstavljam i kao kompozitor.
Da li je u pitanju nevjerovatna drskost mlade pjevačice, ili nešto drugo – tek iznenađuje i ponašanje Ivankovića i Spasića. Ceca je posljednjih mjeseci dala toliko neodmjerenih izjava novinarima da je više niko ne uzima za ozbiljno. Često je znala da demantuje i samu sebe, pa to vjerovatno od nje očekuju i ova dvojica dojučerašnjih saradnika. Uostalom, već je priznala da se potpisala ispod numera Dina Merlina „Žarila sam žar“ i „Zaboravi“, pa joj prisvajanje autorstva nije strano
.
- Dino je tražio da ga ne potpišem – kaže ona. – Ne zato da ja ovdje ne bih imala problema, nego da on kod svojih ne bi bio optuživan da je pjesme dao jednoj Srpkinji. Sve ima svoje. Dakle, ne radi se o mojoj sujeti, niti želim da se kitim tuđim perjem. Istina je da smo Futa i ja dorađivali muziku i aranžman. Nije mi to prvi put da se mešam u kompozitorske poslove.
Istina je, ipak, malo drugačija. Ispod Dinovih pesama se potpisala zbog toga što Futa Radulović i Marina Tucaković nisu dozvoljavali da se na Cecinoj ploči pojavi ime vođe grupe „Merlin“, jer su se plašili bojkota javnosti. Napokon je prestala da krije i svog voljenog Hara. Međutim, zbog neodmjerenih izjava nije povratila poljuljano poverenje ljubitelja muzike. Ipak, povreda autorskog prava je težak prestup i rijetko ko bi se iz estradne branše suzdržao da ne reaguje. Na žalost, Ivankovićev komentar nismo u prilici da čujemo zbog njegovih trenutnih zdravstvenih problema, ali nam je nedavno jasno stavio do znanja da ne želi da polemiše sa doskorašnjom pulenkom po bilo kom osnovu, ne krijući da je razočaran njenim ponašanjem. Očigledno mu teško pada Cecino gotovo svakodnevno eksponiranje u javnosti, jer je još ranije naglasio da je za nju previše emotivno vezan. Maltene, smatrao je svojom kćerkom. Osporavajući mu autorstvo kompozicije „Pustite me da ga vidim“ prevršila je svaku meru.
Tako misli i tekstopisac Stevica Spasić, a on je jedan od onih koji su Ceci pre dve, tri godine trasirali put ka uspehu.
- Vrlo je nekorektno sa Cecine strane što se razmeće tako gnusnim lažima – kaže revoltirano Spasić. – Ako je zaboravila podsjetiću je da sam riječi pjesme „Pustite me da ga vidim“ napisao za vrijeme jednog njenog koncerta i dao joj da ga odnese Doci Ivankoviću. Ako tako dobro piše pjesme zašto je onda nekoliko mjeseci jurila poznate autore da joj pripreme ploču?! Nemam namjeru da se sa njom nešto mnogo prepucavam preko novina, ali narod zna šta je istina. Ja sam se dokazao kao tekstopisac odavno, a i sada mi ne manjka inspiracija. Cecu bih podsjetio na jednu lijepu poslovicu mojih Leskovčana: „Ako kopaš novi bunar, nemoj da pljuješ u stari“.
- Dino je tražio da ga ne potpišem – kaže ona. – Ne zato da ja ovdje ne bih imala problema, nego da on kod svojih ne bi bio optuživan da je pjesme dao jednoj Srpkinji. Sve ima svoje. Dakle, ne radi se o mojoj sujeti, niti želim da se kitim tuđim perjem. Istina je da smo Futa i ja dorađivali muziku i aranžman. Nije mi to prvi put da se mešam u kompozitorske poslove.
Istina je, ipak, malo drugačija. Ispod Dinovih pesama se potpisala zbog toga što Futa Radulović i Marina Tucaković nisu dozvoljavali da se na Cecinoj ploči pojavi ime vođe grupe „Merlin“, jer su se plašili bojkota javnosti. Napokon je prestala da krije i svog voljenog Hara. Međutim, zbog neodmjerenih izjava nije povratila poljuljano poverenje ljubitelja muzike. Ipak, povreda autorskog prava je težak prestup i rijetko ko bi se iz estradne branše suzdržao da ne reaguje. Na žalost, Ivankovićev komentar nismo u prilici da čujemo zbog njegovih trenutnih zdravstvenih problema, ali nam je nedavno jasno stavio do znanja da ne želi da polemiše sa doskorašnjom pulenkom po bilo kom osnovu, ne krijući da je razočaran njenim ponašanjem. Očigledno mu teško pada Cecino gotovo svakodnevno eksponiranje u javnosti, jer je još ranije naglasio da je za nju previše emotivno vezan. Maltene, smatrao je svojom kćerkom. Osporavajući mu autorstvo kompozicije „Pustite me da ga vidim“ prevršila je svaku meru.
Tako misli i tekstopisac Stevica Spasić, a on je jedan od onih koji su Ceci pre dve, tri godine trasirali put ka uspehu.
- Vrlo je nekorektno sa Cecine strane što se razmeće tako gnusnim lažima – kaže revoltirano Spasić. – Ako je zaboravila podsjetiću je da sam riječi pjesme „Pustite me da ga vidim“ napisao za vrijeme jednog njenog koncerta i dao joj da ga odnese Doci Ivankoviću. Ako tako dobro piše pjesme zašto je onda nekoliko mjeseci jurila poznate autore da joj pripreme ploču?! Nemam namjeru da se sa njom nešto mnogo prepucavam preko novina, ali narod zna šta je istina. Ja sam se dokazao kao tekstopisac odavno, a i sada mi ne manjka inspiracija. Cecu bih podsjetio na jednu lijepu poslovicu mojih Leskovčana: „Ako kopaš novi bunar, nemoj da pljuješ u stari“.
(TV NOVOSTI, jun 1993.)
NIKO NEĆE 'CVETAK ZANOVETAK'
Godina ’91 je donijela Ceci Veličković mnoga uzbuđenja. Bila je na vrhuncu slave čije teško breme, sada je to očigledno, nije mogla da izdrži. Počeo je period prvih nesuglasica sa roditeljima. Njen vedar i nezavisan duh nije mogao da istrpi roditeljsku stegu. Željela je mnogo veću slobodu, ne znajući da je za nju potrebna pripravnost koja se stiče sa zrelošću. Njoj je tada bilo jedva 18 godina. Uostalom, jednom listu je izjavila: „Ja sam nevina klinka“, što je, naravno, izazvalo različite komentare. Snimila je četvrtu LP ploču i zaigrala „Koštanu“ u Stojičićevom filmu „Nečista krv“. Onda je počeo sunovrat.
Marta ’92 je šokirala javnost. Napustila je roditeljski dom i pobjegla u Švajcarsku. Razlog – ljubav. Zaljubila se do ušiju u Hara Samardžića, inače brata poznatijeg Ese, vlasnika nekoliko restorana u Švajcarskoj. Vezu niko nije odobravao. Roditelji su se našli zatečeni, a tim postupkom se nije oduševio ni njen „drugi tata“, kako je inače često oslovljavala Docu Ivankovića, najzaslužnijeg čovjeka za blistavu karijeru. On je za njeno bjekstvo okrivio njene stroge roditelje. Naišla je i na žestoku osudu javnosti, posebno kada se saznalo da je njen izabranik oženjen čovek, otac jednog djeteta i druge nacionalnosti, što joj je u vrijeme bratoubilačkog rata uzeto za veliki greh. I iz Švajcarske su o njoj počele da stižu kontroverzne priče. Čak se govorilo da pjeva u restoranima u kojima je zabranjen ulaz za Srbe i da finansira „zelene beretke“. Branila se da niko nema dokaze za takve tvrdnje. Ipak, epilog je za nju bio poguban. Muzički urednici su spontano prestali da emituju njene numere, a počele su ih izbegavati u svom repertoaru i Cecine kolege.
Marta ’92 je šokirala javnost. Napustila je roditeljski dom i pobjegla u Švajcarsku. Razlog – ljubav. Zaljubila se do ušiju u Hara Samardžića, inače brata poznatijeg Ese, vlasnika nekoliko restorana u Švajcarskoj. Vezu niko nije odobravao. Roditelji su se našli zatečeni, a tim postupkom se nije oduševio ni njen „drugi tata“, kako je inače često oslovljavala Docu Ivankovića, najzaslužnijeg čovjeka za blistavu karijeru. On je za njeno bjekstvo okrivio njene stroge roditelje. Naišla je i na žestoku osudu javnosti, posebno kada se saznalo da je njen izabranik oženjen čovek, otac jednog djeteta i druge nacionalnosti, što joj je u vrijeme bratoubilačkog rata uzeto za veliki greh. I iz Švajcarske su o njoj počele da stižu kontroverzne priče. Čak se govorilo da pjeva u restoranima u kojima je zabranjen ulaz za Srbe i da finansira „zelene beretke“. Branila se da niko nema dokaze za takve tvrdnje. Ipak, epilog je za nju bio poguban. Muzički urednici su spontano prestali da emituju njene numere, a počele su ih izbegavati u svom repertoaru i Cecine kolege.
Kad su se strasti malo stišale pojavila se u društvu Hara i počela da obilazi kompozitore, kako bi pronašla pjesme za novu ploču. Međutim, autori su se odnosili prema njoj kao da je početnik. Pjesme je morala da plati. U kombinaciji je bilo mnogo autora da bi se na kraju dogovorila sa Marinom Tucaković i Aleksandrom Radulovićem Futom. Oni su, inače, poznati po tome što nikome ništa ne rade džabe, i što sve o svemu unaprijed dogovore sa pjevačem. Bračni par se potrudio da pronađe i solventnog izdavača. Vlasnik „Jugoskandika“, saznali su, riješio je da osnuje disko – kuću i da prvo izda Cecinu ploču. Jezdimir Vasiljević je ponudio i vrlo povoljne uslove, a onda je napustio zemlju i sve je palo u vodu. Tako je iznos od 50.000 DM, koliko joj je bračni par zatražio morala sama da isplati. Dobro obaviješteni kažu da je Ceca platila mnogo manje od te cifre, oko 28.000 DEM, ali se iznos ne objelodanjuje jer to Marini i Futi ne odgovara zbog drugih saradnika. Po tom pitanju su izjave pjevačice i autorskog para kontradiktorne:
- Nisam Marini i Futi dala ni kinte. Da sam im dala lovu njih bi boljelo uho za koga ću i kada izdati ploču. Oni pregovaraju zajedno sa mnom. Rekli su da sam afirmisana pjevačica i da je glupo da mi traže pare. Mi ćemo traku sa novim pjesmama da prodamo – reče nedavno Ceca.
- Estradnom svijetu je odavno poznat naš način rada – odgovara Futa. – Ni sa jednim pjevačem ne sarađujemo dok se detaljno ne dogovorimo oko uslova i naplatimo svoj rad unaprijed. Prema tome, nama je svejedno ko će da izda njenu ploču. Mislim da je najbliža PGP – u.
Još jedan uslov su postavili Ceci. Naime, mladoj pjevačici su se dopale i dvije numere Dina Merlina, ali uspješni tandem je zahtijevao da se ime vođe grupe „Merlin“ u svojstvu autora ne pojavljuje na ploči u njihovoj produkciji. Tako su sada te pjesme postale Cecine, kako smo nedavno čuli u jednoj - TV emisiji.
- Ceca ih je donijela i rekla da su njene – kaže Radulović. – Da li su stvarno njene ili, pak, kupljene – ne znamo, niti nas je zanimalo. Važno nam je bilo samo da su dobre, a one to zaista jesu.
Ali, ni autoritet bračnog para joj nije mnogo pomogao. Donedavna zvijezda već tri meseca obija pragove naših disko – kuća, sve u nadi da će uspjeti da izvuče koliko – toliko povoljne uslove, ali bez većih uspjeha, iako joj se neke numere sa matrice emituju na dve – tri beogradske stanice. U međuvremenu, mlada pjevačica je uzaludno pokušavala da pozajmi novac od prijatelja. Prati je, dakle, nevolja do nevolje. Zašto Cecu niko neće? Potražili smo odgovor od potencijalnih izdavača:
- U nekoliko navrata smo pregovarali sa Cecom, ali nismo našli zajednički jezik – kaže komercijalni direktor “Diskosa“ Milomir Knežević. – Nije u pitanju visina transfera, govorimo o malim parama, već se plašimo da će njena ploča naići na bojkot naroda i muzičkih urednika. Jednostavno – takvo je raspoloženje stvoreno u javnosti da za nju niko ne želi da čuje. Još smo u dilemi: štampati je ili ne?
Raka Đokić je, takođe, na vreme Marini i Futi saopštio da ga Ceca ne zanima.
I u PGP – u, kući u kojoj se afirmisala i snimila prethodne četiri ploče, ne pokazuju veliko interesovanje za svoju donedavno najtiražniju pjevačicu.
- Marina i Futa su kod nas dolazili na razgovor u vezi Cecine ploče, ali sve se na tome završilo – kaže muzički urednik PGP – a, Mića Đorđević. – Još ništa nije definitivno dogovoreno. Razlog? Plašimo se i mi bojkota te ploče, kao i ostale disko – kuće.
Izostala je i podrška Doce Ivankovića. Ni on ne želi za nju više da čuje. Čak mnogi misle da je on najveća prepreka za njeno izdavanje u beogradskoj disko – kući. Posebno sada, kada mu se u jednoj televizijskoj emisiji na „lep“ način zahvalila za sve što je učinio za nju. Prvo je rekla da je sama napisala dvije pjesme na svojoj novoj ploči (numere Dina Merlina, primedba Z. P.), a kada je voditelj upitao otkad piše pesme – odgovorila je da je i ranije imala pesama, ali se ispod njih nije potpisivala, navodeći kao primjer hit „Pustite me da ga vidim“. Mada je svima dobro poznato da je tu numeru komponovao Doca Ivanković, a stihove napisao Stevica Spasić, oni nisu javno reagovali.
- Ne želim da se spuštam na taj nivo i da sa njom polemišem – kaže Doca. – Dok smo sarađivali, kao što znate, bilo je to vrlo uspešno. Brinuo sam o cjelokupnoj njenoj karijeri. Sada me više ne zanima, ni šta radi ni šta priča.
Ne samo bivše saradnike, već i javnost iritira neiskrenim izjavama. Nedavno je, recimo, za naš list rekla:
- Sa Harom je gotovo. Dobro... što je bilo – prošlo, i kraj! On je dio moje prošlosti.
Samo desetak dana poslije toga se ponovo pojavila u društvu Hara u hotelu „Plana“ u Velikoj Plani, na priredbi u organizaciji „Večernjih novosti“.
- Drago mi je da sam opet među svojima – bilo je prvo što je izjavila kada se dočepala mikrofona.
Naravno, prisutni su se zapitali među kojima li je bila do sada?! Obećala je da će se pojaviti na sličnoj priredbi za nekoliko dana i u požarevačkom hotelu „Dunav“, ali je nije bilo. Ovih dana smo je potražili u nameri da joj postavimo još nekoliko pitanja, međutim nismo imali sreće. Ponovo je sa svojim voljenim odlepršala u Švajcarsku, iako, nedavno u našem listu reče:
- U inostranstvo se sigurno više ne vraćam. Dosta je bilo, ostajem ovde!
(SABOR, maj 1993.)
BRANI SE SMIJEHOM!
Duša djevojčice koja sanja i koja je odsanjala svoju bajku. Neposredna, srdačna, duhovita na svoj i tuđ račun, veselih očiju koje ponekad bljesnu dubokim, misterioznim sjajem. Bujica riječi, a ipak tajnu čuva duboko u dnu svog bića. Neobičan spoj energije, šarma, stila, osmijeha koji joj ne silazi sa lica i tajanstvene, guste južnjački dertovske ljepote zbog koje se pišu najljepše pjesme. Otvorena, a opet svoja i nedodirljiva. Možete je dotaći (u svakom smislu i značenju te riječi) i odreagovaće fino i pristojno.Svojevremeno su nedobronamerni mislili da su joj oduzeli djetinjstvo i mladost... Svetlana Ceca Ražnatović ne misli tako, a to je najvažnije.
- U srcu sam i dalje jedno veliko dijete koje poznaju mama, tata, sestra i moj suprug – kaže Ceca. – I niko više. Možda i moje dvije – tri drugarice koje baš to izuzetno vole u meni i imaju običaj da kažu: „Ne volimo mi onu sa TV – a, ona nama uopšte ne liči na ovu, našu Cecu!“. Znam da će meni biti potrebno mnogo vremena za odrastanje, svi kažu za Blizance da su večiti infantilci, vječita djeca, a ja imam tu sreću da sam rođena baš u tom znaku. Podznak mi je škorpija, to je ona druga, fatalna, ženstvena, seksepilna strana moje ličnosti...
* Vrline, mane?
- Svaki živ čovjek ima svoje mane, ali ako zna da vrline iskaže na pravi način, da ih tako plasira da to može da potisne mane – to je umjetnost. Ljudi su fascinirani pozitivnim i pojavom koja to zrači, tako da se mane poništavaju. Znam da mogu u datom momentu da ugušim svoje mane: osmijehom, pravim pogledom... Najviše volim da pričam o svom suprugu, jer sam stalno fascinirana njime i kad je o njemu riječ – za mene mane ne postoje. Postoje vjerovatno neke sporedne stvari, ali ja ih apsolutno ne primećujem. Mislim da je on idealan, ja ga obožavam, svjesna sam da sam ga u neku ruku idealizovala, ali je on zaista moj jedini idol. Mi se mnogo volimo i ni u medijima ne krijemo tu našu ljubav. Mnogo sam zaljubljena i voljela bih da su svi i sve moje drugarice tako srećne kao ja.
* Mala sirena
- Iz mojih pjesama može da se vidi kakva sam ja. Sve je uglavnom bazirano na ljubavnim temama, što je normalno za svakog mladog čovjeka. Sve radim dušom. Imala sam tu sudbinu da sam vrlo mlada, sa nepunih 14 godina, stala ispred mikrofona i ušla u taj „opasni“ svijet šou – biznisa. Ali, istovremeno sam imala tu sreću da se tako mlada krećem po društvima koja su sačinjavali zreliji, iskusniji ljudi od kojih sam samo mogla da učim i da naučim.
* Tvoja omiljena bajka?
- Moja mama je prosvjetni radnik i ja sam naučila da čitam i pišem sa četiri godine. Obožavala sam da čitam, naročito bajke. Ali, sve je to bilo propraćeno i mojom bujnom maštom. Stalno sam majci govorila kako ću se udati za princa, borca za pravdu, opisivala joj do tančina kako će izgledati moja vjenčanica, da će mi dječak i djevojčica držati ogromni veo, da ću se vjenčati u crkvi i da će sve to izgledati kao jedna mala bajka. Zapravo, jedna velika bajka i sjajna priča. Mama se smijala tim mojim maštarijama, podržavala me ali i govorila da ne smijem da dozvolim da me realnost razočara, jer je život takav – nepredvidiv. Spremala me je za to da ništa ne smije da me iznenadi. Ali, ja sam uvijek ostajala pri svom. Nisam tvrdoglava, ali sam uporna – eto još jedne moje osobine. Kada je trebalo da se udam i kada sam došla iz Italije, svi su s nestrpljenjem očekivali da vide vjenčanicu. Otvorila sam veliki paket u kome se nalazila vjenčanica mojih snova, vjenčanica iz moje bajke i mašte. Moja svadba je bila početak moje bajke... I ja bih bila u stanju da se žrtvujem zbog ljubavi kao „Mala sirena“. Niko ne može da me ubijedi da čovek koji zna da voli, koji zna da osjeća, koji ima nešto emotivno u sebi ne može da se žrtvuje zbog voljene osobe, zbog prijatelja, zbog sestre ili brata... To su sve normalne osobine i ljudska osjećanja. A pogotovo kada je u pitanju prava ljubav. Tu se čovjek ne štedi. Govorim iz svog primjera. Nikad nisam krila svoja osejćanja, uvek sam voljela javno da kažem, da se izjasnim i to mi je predstavljalo ljepotu življenja. Uvijek sam željela da podijelim ono što osejćam sa svima...
* Da li praštaš?
- Praštam. Za neke je to vrlina, za neke ne, ali ja ne mogu protiv prirode, mada ipak mislim da je to vrlina, jer smo mi po pravoslavlju stvoreni da praštamo. Nisam osvetoljubiva, ali pamtim i to su veliki ožiljci koje ja, normalno, potiskujem. Mnogo je teško ako te izda najbolja prijateljica, teško je ako si razočaran u ljubavi, znam iz primjera svojih prijatelja. Ja ne mogu da pričam o promašenim ljubavima, patnjama i suzama jer ja stvarno nisam imala vremena za neke dublje ljubavne veze. Takav mi je posao. Mi smo žene koje svuda „kratko žive“, svuda se kratko zadržavamo – ali ostavljamo moćan trag.
* Ljubavi?
- Pa, prema bližnjima, prema mužu, prema muzici. Volim glumu, voljela bih da sam foto – model jer, obožavam da se slikam, mislim da sam fotogenična i da imam veliku moć transformacije, što je preduslov za uspjeh. Na žalost, nismo u Italiji ili u Parizu i nemamo mašineriju koja bi omogućila našim lijepim ženama da dobiju tretman kakav zaslužuju u tom poslu.
* Kako procjenjuješ ljude? Vjeruješ u intuiciju, u prvi utisak?
- Procjenjujem intuitivno i kad god ne poslušam svoj škorpionski instinkt – pogriješim. Ponekad puštam i da vrijeme učini svoje.
* Čega se bojiš?
- Samoće.
* Šta ti je u životu bilo najteže?
- Najteže mi je bilo kad sam imala pauzu od godinu i po, kad su svi pomislili i poradovali se da ću propasti, iako sam imala samo 18 godina... da se nikada neću vratiti na velika vrata estrade. Nisam imala podršku kolega, a kamoli koleginica. Svi su me ogovarali, likovali, podsmijavali se. Tada mi je bilo stvarno jako teško, jer ja nisam (niti ću) nikad nekome poželjeti nešto loše, ali Bog sve vidi... Kada su se najmanje nadali – vratila sam se na još veća vrata. Zakazala sam svoj prvi solistički koncert na Tašu 1993., i svi su prognozirali, uz obavezno „ha ha ha“ (pošto Taš može da primi desetak hiljada ljudi) da će biti možda hiljadu posjetilaca, a i to „bi bilo previše“. Prvi put u životu sam se tog momenta osećala nesigurno, ali samo nakratko – jer kad sam krenula prema Tašu ugledala sam reku ljudi koja se uliva prema stadionu i tog trenutka sam definitivno sebi zauvek izgradila samopouzdanje. Dobila sam „Božju energiju“, jer je to bio moj prvi solistički koncert koji je trebalo da održim bez ičije pomoći i podrške, osim svojih najbližih. Tada sam se vratila u još većem stilu nego što sam godinu i po prije toga otišla.
* Vedra si osoba... šta je potrebno da se dogodi da bi se ti rasplakala? Plačeš li javno, u sebi, bez suza i jecaja... Kako?
- Plačem i javno i sama sa sobom iz prostog razloga što sam preveliki emotivac, ali nije me toga nimalo stid. U većini slučajeva Željko skriva neke ljudske tragedije od mene jer zna da to teško preživljavam, da sam oplakala svakog poginulog vojnika, svaku majku bez sina, svakog ranjenika, da članak u novinama može da me rastuži do suza... Suze su zdrava ljudska pojava. To osećanje pročišćava dušu. Ne mogu da shvatim ljude koji ne mogu da plaču, koji nikada nisu plakali. Mislim da lažu, lažu sebe.
* Nešto o sestrinskoj ljubavi, odnosima... ?
- Moja Lidija i ja smo strašno vezane. Željko često kaže da niko nema takvu sestru i u pravu je. Između nas je razlika samo godinu dana, ona živi sa nama, ona je moj anđeo čuvar, ona je na neki način druga ja: ne u nezdravom kopiranju identiteta, nego u emotivnom smislu – obje bismo bile siromašne da ne postoji ona druga.
* Brza si u reakcijama, a da li si stidljiva pomalo?
- Vrlo sam impulsivna, brzo reagujem, burno, ali me sve to brzo i prođe. Ali, ja moram to da izbacim iz sebe. Stidljiva sam u granicama normale i u situacijama o kojima se ne govori.
- U srcu sam i dalje jedno veliko dijete koje poznaju mama, tata, sestra i moj suprug – kaže Ceca. – I niko više. Možda i moje dvije – tri drugarice koje baš to izuzetno vole u meni i imaju običaj da kažu: „Ne volimo mi onu sa TV – a, ona nama uopšte ne liči na ovu, našu Cecu!“. Znam da će meni biti potrebno mnogo vremena za odrastanje, svi kažu za Blizance da su večiti infantilci, vječita djeca, a ja imam tu sreću da sam rođena baš u tom znaku. Podznak mi je škorpija, to je ona druga, fatalna, ženstvena, seksepilna strana moje ličnosti...
* Vrline, mane?
- Svaki živ čovjek ima svoje mane, ali ako zna da vrline iskaže na pravi način, da ih tako plasira da to može da potisne mane – to je umjetnost. Ljudi su fascinirani pozitivnim i pojavom koja to zrači, tako da se mane poništavaju. Znam da mogu u datom momentu da ugušim svoje mane: osmijehom, pravim pogledom... Najviše volim da pričam o svom suprugu, jer sam stalno fascinirana njime i kad je o njemu riječ – za mene mane ne postoje. Postoje vjerovatno neke sporedne stvari, ali ja ih apsolutno ne primećujem. Mislim da je on idealan, ja ga obožavam, svjesna sam da sam ga u neku ruku idealizovala, ali je on zaista moj jedini idol. Mi se mnogo volimo i ni u medijima ne krijemo tu našu ljubav. Mnogo sam zaljubljena i voljela bih da su svi i sve moje drugarice tako srećne kao ja.
* Mala sirena
- Iz mojih pjesama može da se vidi kakva sam ja. Sve je uglavnom bazirano na ljubavnim temama, što je normalno za svakog mladog čovjeka. Sve radim dušom. Imala sam tu sudbinu da sam vrlo mlada, sa nepunih 14 godina, stala ispred mikrofona i ušla u taj „opasni“ svijet šou – biznisa. Ali, istovremeno sam imala tu sreću da se tako mlada krećem po društvima koja su sačinjavali zreliji, iskusniji ljudi od kojih sam samo mogla da učim i da naučim.
* Tvoja omiljena bajka?
- Moja mama je prosvjetni radnik i ja sam naučila da čitam i pišem sa četiri godine. Obožavala sam da čitam, naročito bajke. Ali, sve je to bilo propraćeno i mojom bujnom maštom. Stalno sam majci govorila kako ću se udati za princa, borca za pravdu, opisivala joj do tančina kako će izgledati moja vjenčanica, da će mi dječak i djevojčica držati ogromni veo, da ću se vjenčati u crkvi i da će sve to izgledati kao jedna mala bajka. Zapravo, jedna velika bajka i sjajna priča. Mama se smijala tim mojim maštarijama, podržavala me ali i govorila da ne smijem da dozvolim da me realnost razočara, jer je život takav – nepredvidiv. Spremala me je za to da ništa ne smije da me iznenadi. Ali, ja sam uvijek ostajala pri svom. Nisam tvrdoglava, ali sam uporna – eto još jedne moje osobine. Kada je trebalo da se udam i kada sam došla iz Italije, svi su s nestrpljenjem očekivali da vide vjenčanicu. Otvorila sam veliki paket u kome se nalazila vjenčanica mojih snova, vjenčanica iz moje bajke i mašte. Moja svadba je bila početak moje bajke... I ja bih bila u stanju da se žrtvujem zbog ljubavi kao „Mala sirena“. Niko ne može da me ubijedi da čovek koji zna da voli, koji zna da osjeća, koji ima nešto emotivno u sebi ne može da se žrtvuje zbog voljene osobe, zbog prijatelja, zbog sestre ili brata... To su sve normalne osobine i ljudska osjećanja. A pogotovo kada je u pitanju prava ljubav. Tu se čovjek ne štedi. Govorim iz svog primjera. Nikad nisam krila svoja osejćanja, uvek sam voljela javno da kažem, da se izjasnim i to mi je predstavljalo ljepotu življenja. Uvijek sam željela da podijelim ono što osejćam sa svima...
* Da li praštaš?
- Praštam. Za neke je to vrlina, za neke ne, ali ja ne mogu protiv prirode, mada ipak mislim da je to vrlina, jer smo mi po pravoslavlju stvoreni da praštamo. Nisam osvetoljubiva, ali pamtim i to su veliki ožiljci koje ja, normalno, potiskujem. Mnogo je teško ako te izda najbolja prijateljica, teško je ako si razočaran u ljubavi, znam iz primjera svojih prijatelja. Ja ne mogu da pričam o promašenim ljubavima, patnjama i suzama jer ja stvarno nisam imala vremena za neke dublje ljubavne veze. Takav mi je posao. Mi smo žene koje svuda „kratko žive“, svuda se kratko zadržavamo – ali ostavljamo moćan trag.
* Ljubavi?
- Pa, prema bližnjima, prema mužu, prema muzici. Volim glumu, voljela bih da sam foto – model jer, obožavam da se slikam, mislim da sam fotogenična i da imam veliku moć transformacije, što je preduslov za uspjeh. Na žalost, nismo u Italiji ili u Parizu i nemamo mašineriju koja bi omogućila našim lijepim ženama da dobiju tretman kakav zaslužuju u tom poslu.
* Kako procjenjuješ ljude? Vjeruješ u intuiciju, u prvi utisak?
- Procjenjujem intuitivno i kad god ne poslušam svoj škorpionski instinkt – pogriješim. Ponekad puštam i da vrijeme učini svoje.
* Čega se bojiš?
- Samoće.
* Šta ti je u životu bilo najteže?
- Najteže mi je bilo kad sam imala pauzu od godinu i po, kad su svi pomislili i poradovali se da ću propasti, iako sam imala samo 18 godina... da se nikada neću vratiti na velika vrata estrade. Nisam imala podršku kolega, a kamoli koleginica. Svi su me ogovarali, likovali, podsmijavali se. Tada mi je bilo stvarno jako teško, jer ja nisam (niti ću) nikad nekome poželjeti nešto loše, ali Bog sve vidi... Kada su se najmanje nadali – vratila sam se na još veća vrata. Zakazala sam svoj prvi solistički koncert na Tašu 1993., i svi su prognozirali, uz obavezno „ha ha ha“ (pošto Taš može da primi desetak hiljada ljudi) da će biti možda hiljadu posjetilaca, a i to „bi bilo previše“. Prvi put u životu sam se tog momenta osećala nesigurno, ali samo nakratko – jer kad sam krenula prema Tašu ugledala sam reku ljudi koja se uliva prema stadionu i tog trenutka sam definitivno sebi zauvek izgradila samopouzdanje. Dobila sam „Božju energiju“, jer je to bio moj prvi solistički koncert koji je trebalo da održim bez ičije pomoći i podrške, osim svojih najbližih. Tada sam se vratila u još većem stilu nego što sam godinu i po prije toga otišla.
* Vedra si osoba... šta je potrebno da se dogodi da bi se ti rasplakala? Plačeš li javno, u sebi, bez suza i jecaja... Kako?
- Plačem i javno i sama sa sobom iz prostog razloga što sam preveliki emotivac, ali nije me toga nimalo stid. U većini slučajeva Željko skriva neke ljudske tragedije od mene jer zna da to teško preživljavam, da sam oplakala svakog poginulog vojnika, svaku majku bez sina, svakog ranjenika, da članak u novinama može da me rastuži do suza... Suze su zdrava ljudska pojava. To osećanje pročišćava dušu. Ne mogu da shvatim ljude koji ne mogu da plaču, koji nikada nisu plakali. Mislim da lažu, lažu sebe.
* Nešto o sestrinskoj ljubavi, odnosima... ?
- Moja Lidija i ja smo strašno vezane. Željko često kaže da niko nema takvu sestru i u pravu je. Između nas je razlika samo godinu dana, ona živi sa nama, ona je moj anđeo čuvar, ona je na neki način druga ja: ne u nezdravom kopiranju identiteta, nego u emotivnom smislu – obje bismo bile siromašne da ne postoji ona druga.
* Brza si u reakcijama, a da li si stidljiva pomalo?
- Vrlo sam impulsivna, brzo reagujem, burno, ali me sve to brzo i prođe. Ali, ja moram to da izbacim iz sebe. Stidljiva sam u granicama normale i u situacijama o kojima se ne govori.
* Da li se kaješ poslije tih „izbacivanja iz sebe“?
- Ne znam, brzo zaboravim, ali znam da nikad ne reagujem ako za to nema potrebe. Prije ću da prećutim, ili što kažu naši ljudi „da progutam“ sve to neprijatno, ali ne daj bože da mi taj zalogaj ostane u grlu – onda reagujem. Kad radim nešto – radim do kraja, bez obzira na posljedice.
* Koliko si, zapravo, nedodirljiva? Koliko si zbog prirode posla otišla od „običnosti“ i da li ti to smeta?
- Koliko sam nedodirljiva to ćeš najbolje ti reći čitaocima. Čovjek, ma čime da se bavi, mora da izgradi neku vrstu štita oko sebe – ali ne od publike. Čovjek treba više da se štiti od onih koji su mu „bliži“. Osoba poput mene mora da djeluje pomalo sa oklopom, ali upravo zato što sam osjetljiva i ranjiva. Kada me je Željko upoznao pričao je kako sam mu djelovala jako, stameno, a sad ima običaj da kaže kako sam ja zapravo jedna jako emotivna djevojčica, pomalo i ponekad izgubljena u svemu što se zbiva oko mene. To je djelimično tačno, čovjek mora tako, jer radimo sa svakakvim ljudima i moramo znati da se odbranimo.
* Koji su tvoji mehanizmi odbrane?
- To je smijeh. Teško se dam zbuniti. Ako mi se to i desi – ja to ne pokazujem; koketno se nasmijem i pogledam, možda zato ponekad djelujem pomalo odsutno ili tajanstveno. Treba se prilagođavati. Namjerno potenciram kroz naš razgovor da se od ljudi mnogo uči, oni su najveća škola. Treba znati i posmatrati...
* Bez obzira na svu otvorenost – imaš li neku tajnu?
- Da bi bio interesantan – svaki čovek mora da posjeduje u sebi nešto što niko neće dokučiti ili pronaći, otkriti. To je ta tajna u šarmu, ja to tako gledam. Svi mi možemo biti šarmantni, svako na svoj način; neko će to znati da pokaže, neko malo manje, a onda to opet nekog zaintrigira, pa želi da bolje upozna... Svi mi čuvamo poneku tajnu u dubini duše, ali oči sve iskažu: kakve vrste je ta tajna, da li je mračna, mučna, mistična, lijepa ili druge prirode, jer vesele oči sijaju drugačijim sjajem od tužnih i nesrećnih. Oči jesu ogledalo duše i u tome me niko ne može prevariti. Ja pogledam čovjeka u oči i tačno znam da li je ta osoba srećna ili ne, iskrena ili ne. Ljudske oči mi mnogo govore i kad komuniciram s nekim – uvijek gledam pravo u oči.
* Koliko voliš sport, prirodu, životinje?
- Imam sreću da sam genetski tanka, svi u porodici smo vitki i nikada nisam imala problema sa kilogramima; u tom smislu nije mi neophodno da održavam liniju nekim vježbama. Volim sport za svoju dušu, nekad sam trenirala bodi bilding, sad mi najviše prija plivanje. Nadam se da će i poslije porođaja sve brzo doći na svoje mjesto, imajući u vidu da se izvrsno osjećam i da nisam mnogo dobila na težini. Za ženu mnogo znači taj ubrzani metabolizam – to je odraz zdravlja. Što se kućnih ljubimaca tiče, imamo dva šarplaninca koji su dobili deset malih i sada nam je puno dvorište krznenih beba. Tu je, naravno, i najmanja beba, najobožavanija – mali, beli maltezer koji se zove Tigar. Svi „otkinu“ kada ga vide. Željko i ja obožavamo životinje i smatram da je istinito ono: ko ne voli životinje – ne voli ni ljude.
* Čitaš li knjige, koja ti je najdraža, pratiš li film, koju muziku slušaš, koje glumce i glumice voliš?
- Obožavam filmove, i u stanju sam, kada imam vremena, da ih gledam po čitav dan na videu; domaće filmove takođe volim, najviše zbog našeg originalnog domaćeg humora koji tako vjerno oslikava prirodu našeg naroda. Često kažu da se u tome i pretjeruje. Ne mislim tako, mi smo ponekad zaista takvi; obožavam duh našeg naroda i ma gdje bila po svijetu, jedva čekam da se vratim, da prošetam ulicama i da čujem razgovor naših ljudi... To sam ja. Volim ljubavne i horor filmove, filmove koji su nabijeni dešavanjima i emocijama, koji imaju neku tenziju – to je odlika i mog temperamenta. Od domaćih glumica drage su mi Ivana Žigon i Branka Katić, koja uvijek uverljivo igra djevojku našeg podneblja. Od stranih volim Žan – Klod Van Dama zato što liči na pravo muško, iako me muž pita: „Šta ti se sviđa na njemu kad je metar i jagoda?“. Za mene je on na platnu dovoljno visok. Volim žene koje zrače ženstvenošću, a muškarce koji posjeduju muškost, da su muškarci u svakom pogledu i to je kod mene oduvijek tako. Sviđaju mi se Demi Mur i Brus Vilis. Volim i hladnjikavu Šeron Stoun, i fatalnu Kim Bejsinger. Od knjiga mi je ostala najdraža „Orkanski visovi“, mislim da sam je pročitala pet – šest puta. Volim knjige sa ljubavnom tematikom, ne volim političku literaturu.
* Muzika?
- Volim muziku moga kraja, znači trubače; volim sentiš stvari, opuštam se uz muziku mimo svog posla, a volim i muziku uz koju gradim svoju karijeru. Smatram da muzika treba da se prilagođava trenutnim osećanjima, atmosferi. Svaka muzika ima svoju priliku i šansu.
* Kako ti se učinio ovaj naš razgovor?
- Dopao mi se zato što ne liči ni na jedan dosad. Nema šablona, sve je spontano, zanimljivo i nepredvidivo. Mislim da nema teme koju nismo „obradile“, a lajtmotiv svega o čemu smo pričale je – ljubav! Ima i razloga, zar ne?
(HUPER, avgust 1996.)
JOŠ JEDAN JUNAK!
Vijest koju su zabilježili svi mediji glasi – porodila se Ceca. U porodici Ražnatović rodio se još jedan junak. Mali Veljko ugledao je svjetlost dana u utorak, 10. decembra u 15. 50 časova. Mama Ceca donijela ga je na svijet carskim rezom, koji je sjajno obavio dr. Milenko Proročić. Njegove prve ocjene su više nego odlične – čista „desetka“ zbog težine od 3 kg i 850 grama, dužine od 52 cm i zdravog i lijepog izgleda. Mama Ceca leži u porodilištu u Ulici Narodnog fronta i dobro se osjeća. U apartmanu pored nje stalno je sestra Lidija, koja joj u ovim časovima daje pravu podršku. Često navraća i tata Željko. Mali Veljko ne leži u boksu sa drugim bebama, već je po svjetskim standrdima materinstva stalno uz majku. Pored mame je i mobilni telefon, pa uspjevamo da dobijemo prvu izjavu i opis dugoočekivane bebe.
- Joj, sladak je k’o šećer. Ma, prekrasan je. Ima crnu kosicu, lijepu glavu, a uši, noge, ruke, oči i usta su isti kao kod Željka. Potpuno liči na oca. Jedino ima moj nos – cvrkuće srećna mama.
Iz slušalice se čuje i gugutanje malog Veljka, koji je za svoju mamu bio povelik. Jer, njegov ubrzani rast uticao je da se Ceca porodi prije termina. Njena sićušna građa uslovila je da se ništa ne rizikuje. Ceca objašnjava da bi beba bila teška preko 4,5 kg da se čekao termin 19. decembar. Brojna porodica i prijatelji sigurno će mamu i bebu obasuti lijepim poklonima. U kući je za njihov dolazak već sve spremno. Spremno je za slavu koja će se ove godine prvi put slaviti u novom lokalu iznad poslastičarnice. A slavlje je za tatu počelo istog dana kad se Ceca porodila. Doduše, niko mu nije iscjepao kapu i košulju, kako se čini prema starom običaju. Željko već ima sedmoro dece, a prijatelji su mu sina čestitali iste večeri u njegovom „Grand kazinu - Internacional“, otvorenom u hotelu „Jugoslavija“. Uz tortu i šampanjac okupili su se dever Stojan Novaković Cole, dr. Jelena Đorić, Dragoslav Šekularac, Željko Mitrović i Milica Pašić, neizbežni menadžer Bane Stojanović... Željko je oko ponoći požurio da obiđe suprugu, a sve vrijeme je bio sa njom u telefonskoj vezi.
Očigledno – on je brižan i kao muž i kao tata. Da je tako saznali smo nekoliko dana pred porođaj, kada je u kazinu organizovan susret Cece i Željka Samardžića. Njih dvoje su proglašeni za pjevača i pjevačicu godine u anketi lista „Vesti“. Tom izboru su kumovale kolege – 100 pevača je biralo najbolje među sobom. Elem, Samardžić je sa Cecom pričao o trudnoći i gajenju djece, pa se pohvalio da je kupao i prepovijao svoje tri kćerke i da ništa od toga nije zaboravio. Rekao je da bi ovog trena, u konkurenciji sa bilo kojom majkom, bolje i čvršće povio bebu! Na tu samohvalu reagovao je gospodin Ražnatović koji reče da je on bolji, jer je takođe kupao svoju djecu, a kao što se zna, ima ih daleko više! U prijatnoj atmosferi i priči Ceca je tada zadovoljno konstatovala:
- Šta ću kad moj Željko sve zna. Eto, izgleda da mi je suđeno da budem okružena ljudima koji se tako zovu. Snimila sam duet sa Željkom Šašićem, udala sam se za Željka Ražnatovića, gostujem na „Pinku“ vlasnika Željka Mitrovića, a sada sam pjevačica godine u paru sa Željkom Samardžićem.
- Joj, sladak je k’o šećer. Ma, prekrasan je. Ima crnu kosicu, lijepu glavu, a uši, noge, ruke, oči i usta su isti kao kod Željka. Potpuno liči na oca. Jedino ima moj nos – cvrkuće srećna mama.
Iz slušalice se čuje i gugutanje malog Veljka, koji je za svoju mamu bio povelik. Jer, njegov ubrzani rast uticao je da se Ceca porodi prije termina. Njena sićušna građa uslovila je da se ništa ne rizikuje. Ceca objašnjava da bi beba bila teška preko 4,5 kg da se čekao termin 19. decembar. Brojna porodica i prijatelji sigurno će mamu i bebu obasuti lijepim poklonima. U kući je za njihov dolazak već sve spremno. Spremno je za slavu koja će se ove godine prvi put slaviti u novom lokalu iznad poslastičarnice. A slavlje je za tatu počelo istog dana kad se Ceca porodila. Doduše, niko mu nije iscjepao kapu i košulju, kako se čini prema starom običaju. Željko već ima sedmoro dece, a prijatelji su mu sina čestitali iste večeri u njegovom „Grand kazinu - Internacional“, otvorenom u hotelu „Jugoslavija“. Uz tortu i šampanjac okupili su se dever Stojan Novaković Cole, dr. Jelena Đorić, Dragoslav Šekularac, Željko Mitrović i Milica Pašić, neizbežni menadžer Bane Stojanović... Željko je oko ponoći požurio da obiđe suprugu, a sve vrijeme je bio sa njom u telefonskoj vezi.
Očigledno – on je brižan i kao muž i kao tata. Da je tako saznali smo nekoliko dana pred porođaj, kada je u kazinu organizovan susret Cece i Željka Samardžića. Njih dvoje su proglašeni za pjevača i pjevačicu godine u anketi lista „Vesti“. Tom izboru su kumovale kolege – 100 pevača je biralo najbolje među sobom. Elem, Samardžić je sa Cecom pričao o trudnoći i gajenju djece, pa se pohvalio da je kupao i prepovijao svoje tri kćerke i da ništa od toga nije zaboravio. Rekao je da bi ovog trena, u konkurenciji sa bilo kojom majkom, bolje i čvršće povio bebu! Na tu samohvalu reagovao je gospodin Ražnatović koji reče da je on bolji, jer je takođe kupao svoju djecu, a kao što se zna, ima ih daleko više! U prijatnoj atmosferi i priči Ceca je tada zadovoljno konstatovala:
- Šta ću kad moj Željko sve zna. Eto, izgleda da mi je suđeno da budem okružena ljudima koji se tako zovu. Snimila sam duet sa Željkom Šašićem, udala sam se za Željka Ražnatovića, gostujem na „Pinku“ vlasnika Željka Mitrovića, a sada sam pjevačica godine u paru sa Željkom Samardžićem.
Jedno drugo ime biće sada mnogo važnije u Cecinoj svakodnevnici. Sin Veljko, koji je dobio ime po Željkovom ocu. Nasljednik tradicije Ražanatovićevih uneo je mnogo radosti u ovu porodicu. Ali, ne manja radost iskazuje se ovih dana u porodici Veličković. U Žitorađi se čašćava, a Cecina mama Mira i otac Slobodan iskreno iskazuju radost zbog prvog unučeta. Da će porođaj biti zakazan ranije od planiranog baka Miri namjerno nisu govorili. Htjeli su da je poštede nepotrebne brige, jer sve je bilo sigurno i pod kontrolom. Ceca se odmah pridigla i ne žali se ni na kakve tegobe. Čak joj i dojenje predstavlja zadovoljstvo. Okružena je njegom i pažnjom, pa je izostao uobičajeni strah mladih majki.
A kakvi su profesionalni planovi?
- Sigurno je da ću u uobičajenom terminu snimiti novu ploču. Biće to negdje oko mog rođendana, u junu. Pjesme su izabrane, a ima vremena i da se nešto mijenja. Ali, ovog trenutka najviše želim da što više vremena provodim sa sinom. Hoću da mu pružim sve ono što je potrebno bebi, ljubav i nježnost. Neću se odvajati od njega. Srećna sam i što mi to uz Željka ne predstavlja nikakvu teškoću. Bebu smo željeli, a kao što smo obećali imaćemo ih petoro – poručuje Ceca.
- Sigurno je da ću u uobičajenom terminu snimiti novu ploču. Biće to negdje oko mog rođendana, u junu. Pjesme su izabrane, a ima vremena i da se nešto mijenja. Ali, ovog trenutka najviše želim da što više vremena provodim sa sinom. Hoću da mu pružim sve ono što je potrebno bebi, ljubav i nježnost. Neću se odvajati od njega. Srećna sam i što mi to uz Željka ne predstavlja nikakvu teškoću. Bebu smo željeli, a kao što smo obećali imaćemo ih petoro – poručuje Ceca.
(TV NOVOSTI, decembar 1996.)
LIČNIM PRIMJEROM PROTIV BIJELE KUGE!
Ljetne dane sredinom jula, kada smo je posjetili, Ceca Ražnatović uglavnom provodi odmarajući se. Razloga za to ima dva. Prvi: u četvrtom je mjesecu trudnoće, a tada neki veliki napori nisu preporučljivi.
- Odlučila sam da odem na trudničko bolovanje! Na to imaju pravo sve žene, pa zašto ne bih i ja? – kaže Ceca uz osmijeh, očigledno dobro raspoložena.
Drugi razlog za opuštanje je uspješno završen posao vezan za izlazak njenog osmog albuma pod naslovom „Emotivna luda“. Devet melodija snimljenih na kaseti i kompakt disku se uveliko čuju na radio – stanicama, a na malom ekranu se emituju spotovi „Neodoljiv, neumoljiv“ i „Ličiš na moga oca". Po opštoj ocjeni te kompozicije sa izraženim etno – zvukom i moderno aranžirane osvježenje su za estradnu scenu i s pravom zauzimaju visoka mjesta na listama slušanosti.
Ceca trudnoću podnosi odlično. Termin za porođaj joj je u decembru, tačnije na Svetog Nikolu.
- Kad razmišljam o tome da li bih više volela kćerku ili sina u jednom trenutku mi se učini da je bolje da dobijem djevojčicu, jer bih mogla da je oblačim u lijepe haljinice, da joj u kosu vežem mašnice... Međutim, već u sljedećem pomislim da i dječačići imaju svoj šarm, tako da mi je sasvim svejedno kog će spola biti beba. Najvažnije je da prinova bude, kako naš narod kaže, živa i zdrava. U slučaju da bude sin – zvaće se Veljko, po pokojnom Željkovom ocu, a ako bude djevojčica čak postoji mogućnost da između nekoliko lijepih srpskih ženskih imena izaberemo jedno izvlačenjem iz šešira.
Većina garderobe joj je postala tijesna. Nije ni čudo, jer u istu haljinu ili komplet sada moraju da se smjeste njih dvoje ili dvije. Spremajući se da ode na sastanak Fonda „Treće dijete“, vajka se da je sako steže u struku... Inače, radom Fonda „Treće dijete“, otkako je na trudničkom bolovanju, najčešće koordinira iz kuće, ali na najvažnije sastanke ipak odlazi i vodi ih.
- I ubuduće ćemo pomagati mališanima čiji se roditelji nalaze u nezavidnoj materijalnoj situaciji. Uz to, činićemo sve na propagiranju ideje da u porodici bude bar troje dece, pošto ne bi smjeli da dozvolimo da bijela kuga uzme maha u Srbiji.
- Odlučila sam da odem na trudničko bolovanje! Na to imaju pravo sve žene, pa zašto ne bih i ja? – kaže Ceca uz osmijeh, očigledno dobro raspoložena.
Drugi razlog za opuštanje je uspješno završen posao vezan za izlazak njenog osmog albuma pod naslovom „Emotivna luda“. Devet melodija snimljenih na kaseti i kompakt disku se uveliko čuju na radio – stanicama, a na malom ekranu se emituju spotovi „Neodoljiv, neumoljiv“ i „Ličiš na moga oca". Po opštoj ocjeni te kompozicije sa izraženim etno – zvukom i moderno aranžirane osvježenje su za estradnu scenu i s pravom zauzimaju visoka mjesta na listama slušanosti.
Ceca trudnoću podnosi odlično. Termin za porođaj joj je u decembru, tačnije na Svetog Nikolu.
- Kad razmišljam o tome da li bih više volela kćerku ili sina u jednom trenutku mi se učini da je bolje da dobijem djevojčicu, jer bih mogla da je oblačim u lijepe haljinice, da joj u kosu vežem mašnice... Međutim, već u sljedećem pomislim da i dječačići imaju svoj šarm, tako da mi je sasvim svejedno kog će spola biti beba. Najvažnije je da prinova bude, kako naš narod kaže, živa i zdrava. U slučaju da bude sin – zvaće se Veljko, po pokojnom Željkovom ocu, a ako bude djevojčica čak postoji mogućnost da između nekoliko lijepih srpskih ženskih imena izaberemo jedno izvlačenjem iz šešira.
Većina garderobe joj je postala tijesna. Nije ni čudo, jer u istu haljinu ili komplet sada moraju da se smjeste njih dvoje ili dvije. Spremajući se da ode na sastanak Fonda „Treće dijete“, vajka se da je sako steže u struku... Inače, radom Fonda „Treće dijete“, otkako je na trudničkom bolovanju, najčešće koordinira iz kuće, ali na najvažnije sastanke ipak odlazi i vodi ih.
- I ubuduće ćemo pomagati mališanima čiji se roditelji nalaze u nezavidnoj materijalnoj situaciji. Uz to, činićemo sve na propagiranju ideje da u porodici bude bar troje dece, pošto ne bi smjeli da dozvolimo da bijela kuga uzme maha u Srbiji.
Na naše pitanje da li će ličnim primjerom doprinijeti da do toga ne dođe, pjevačica kaže da planira da ima petoro dece. Od supruga Željka Ceca dobija najveću podršku. Tokom rada na ploči pomagao joj je u odabiru pjesama, a kasnije je često navraćao u studio gdje je snimala da je ohrabri. Kaže da je suprug pažljiviji otkako je trudna i redovno se brine o njenom zdravstvenom stanju. Na pitanje da li će negdje na ljetovanje, Ceca kaže da će oboje zbog njene trudnoće naredne mjesece provesti kod kuće. U domu Ražnatovića često borave i Cecini roditelji, pa se uz sestru Lidiju, koja je stalno tu, porodica kompletira.
- Kad zasjednemo majka, sestra i ja priči nikad kraja. Naravno, trenutna tema razgovora je moja trudnoća.
Bez obzira na to što je u drugom stanju, Ceca kao pravi profesionalac ne izbejgava obaveze uobičajene za promovisanje kasete i kompakt diska koji su nedavno izašli. Daje intervjue, gostuje u TV emisijama...
- Moram da privedem kraju posao koji sam započela krajem prošle godine. Otada sa Marinom i Milijem, inače najzastupljenijim autorima, radim na pesmama. Pored njih, dvije melodije je napisao Knez, a već čuvenog „Isusa“ znatno ranije Oliver Mandić. Izdala sam „Emotivnu ludu“ za „Komunu“, koja mi je pružila najbolje uslove.
Dio slobodnog vremena Ceca, inače poznata po tome da voli kućne ljubimce, provodi sa šarplanincem Simom i malteškom pudlom Tigrom. Ovaj drugi je još beba, tako da neprestano tumara po kući i pravi vragolije. Kad je došlo vrijeme za fotografisanje, od njega nije bilo ni traga ni glasa, pa je Ceca objasnila da je vjerovatno zadrijemao u nekom kutku i pred objektiv stala samo sa Simom. U predvečerje, kad paklene ljetne vrućine malo uminu, Ceca i Željko najčešće svrate u poslastičarnicu „Ari“. Tu, uz osvježenje, ćaskaju, a po povratku kući obavezno pozdrave vjernog psa čuvara Medu.
(SABOR, juli 1996.)
IZ CIRIHA BLANKO ČEK!
Prva rubrika u prvom broju pripada, kako to i dolikuje, prvoj zvijezdi naše estrade Svetlani Ceci Ražnatović. Posljednjih godina se pojavljivala na stranicama sportske štampe, vodila akcije „Fonda treće dijete“, davala izjave o politici, modi, biznisu... Sada se opet vraća estradi:
- Ipak je moj poziv u prvom planu i radujem se zbog toga. To mi je u krvi od rođenja. Ko jednom kroči na estradu ne može više bez nje.
Koliko si bila žrtva, a koliko miljenica štampe?
- Tokom karijere o meni se pisalo sve i svašta. Mslim da bi neka slabija ličnost odavno poklekla i odustala. No, ja sam borac i čovjek koji zaboravlja loše stvari. Umijem da praštam i nisam osvetoljubiva. U sadašnjoj zreloj fazi shvatam da sam medijima oduvijek bila zanimljiva, intrigantna... Meni su novinari na početku karijere itekako pomogli, tako da, generalno gledano, mogu da kažem da sam ipak bila miljenica štampe. Pa na prvom festivalu, kada sam se pojavila na Ilidži sa pjesmom „Cvetak zanovetak“, novinari su me zapazili i dodijelili mi nagradu kao najboljem debitantu. Otada je zapravo sve i krenulo. Moja karijera je bila burna, a glupo bi bilo da su se pisale samo hvale. Ipak, vjerujem da su sve kritike bile dobronamerne.
Šuška se da si novi album snimila, ali u tajnosti!
- Ne, nema razloga da bilo šta krijem. Istina je da su počele pripreme za snimanje novog albuma. U toku je velika akcija biranja pjesama, potom slijedi selekcija, a onda ulazak u studio. Ali, ne žurim, nema rokova i radiće se polako. Možda se šuška da sam već snimila ploču zbog toga što sam prije neki dan dogovorila sa PGP – RTS – om da oni budu izdavači. Dakle, diskografsku kuću ne mijenjam, jer su prethodni album korektno ispratili.
Ovo je druga pauza u tvojoj diskografskoj karijeri?
- Tako je, ploče nisam snimala 1992. i 1998. godine. Možda će se sada ponoviti istorija. Naime, poslije pauze 1992. godine ja sam se vratila na velika vrata. Snimila sam album „Šta je to u tvojim venama“, a potom sam na „Ktitor folk ligi“ nastupila sa „Kukavicom“ , koja je ne samo naš najveći hit, nego i evergrin. Ta ploča je postigla fantastičan uspjeh u cijeloj Jugoslaviji, sluša se i danas. Nadam se da ću i sada snimiti pjesme koje će trajati poslije mene. Baš bih voljela da se to desi.
U posljednje vreme zapaža se jedan fenomen: tvoji stari hitovi „Bivši“, „Pustite me da ga vidim“ i „Izbriši vetre njegov trag“ ponovo su aktuelni. Otkrila ih je nova generacija ljubitelja folk – muzike!
- Oduševljena sam zbog toga. U vrijeme kada sam snimala te pjesme nisam imala toliku medijsku podršku, niti pravi pristup marketingu i reklami. Tada sam bila u sjenci Vesne Zmijanac, Dragane Mirković i Lepe Brene. Bila sam klinka, pjevačica od koje se puno očekuje. Pjesme su bile u zapećku, a sada isplivavaju na površinu. Drago mi je što slušaoci zapažaju moje zrelo pjevanje, kao i instrumente uživo. Tada nije bilo baš sve iskompjuterizovano i zato zvuči uverljivo. Kad dođe vrijeme da uradim kompilaciju – sigurno će te stare pjesme naći svoje odgovarajuće mjesto na kompakt – disku.
Otkud ti energija da u posljednjih šest godina, dakle između dve diskografske pauze, uradiš toliko toga na privatnom planu?
- Pa, došlo je vrijeme za preispitivanje, svođenje bilansa. Naravno, sve to je bilo motivisano ljubavlju. Ljubav je bila ono što me je pokretalo da razvijem i druga interesovanja. Samim tim što živim u gradu koji je centar svih zbivanja ne mogu da ostanem ravnodušna na ono što me okružuje, da ostanem po strani. Ne razumijem ljude koji su srećni sjedeći između četiri zida. Rodila sam dvoje djece i kroz materinstvo razvila ljubav prema drugima. Angažovala sam se i kao predsednica „Fonda treće dete“, postala sam predsjednik FK Obilić, a energije imam za još mnogo toga.
Da li imaš moć?
- Nisam svjesna neke svoje moći. Ako misliš, pak, na vlast – ni to nemam. Ja sam možda harizmatična osoba kojoj ljudi vjeruju i koja je uspjela da stigne do srca publike.
Kolege te, ipak, doživljavaju kao nekakav autoritet, kao osobu od koje traže savjet i pomoć!
- Za takav status sam se izborila svojim ponašanjem. Nikada sa kolegama nisam imala konflikte, nikada nisam bila ljubomorna na tuđe uspjehe. Uvijek sam podržavala mlade, na primjer Natašu Đorđević, koju sam zvala u svoje emisije, zatim Jelenu Karleušu, pa Daru Bubamaru, sa kojom se i privatno družim.
Zamisli kako bi se neke tvoje koleginice ponašale da su na tvom mjestu?!
- Sigurno bi mnoge bile ohole i zle. A ja sam ostala normalna. Sve što sam u životu dobila doživljavam kao veliku nagradu. Jer mene slava i novac nisu promijenili. Možda je razlog te moje normalnosti što sam kao dijete sve to imala i što me moć i bogatstvo nisu impresionirali. To je komplikovano kad se ljudima uspjeh desi kasnije, kada ih sve to ponese. A ja sam od malena bila spremna da podnesem toliku popularnost.
- Ipak je moj poziv u prvom planu i radujem se zbog toga. To mi je u krvi od rođenja. Ko jednom kroči na estradu ne može više bez nje.
Koliko si bila žrtva, a koliko miljenica štampe?
- Tokom karijere o meni se pisalo sve i svašta. Mslim da bi neka slabija ličnost odavno poklekla i odustala. No, ja sam borac i čovjek koji zaboravlja loše stvari. Umijem da praštam i nisam osvetoljubiva. U sadašnjoj zreloj fazi shvatam da sam medijima oduvijek bila zanimljiva, intrigantna... Meni su novinari na početku karijere itekako pomogli, tako da, generalno gledano, mogu da kažem da sam ipak bila miljenica štampe. Pa na prvom festivalu, kada sam se pojavila na Ilidži sa pjesmom „Cvetak zanovetak“, novinari su me zapazili i dodijelili mi nagradu kao najboljem debitantu. Otada je zapravo sve i krenulo. Moja karijera je bila burna, a glupo bi bilo da su se pisale samo hvale. Ipak, vjerujem da su sve kritike bile dobronamerne.
Šuška se da si novi album snimila, ali u tajnosti!
- Ne, nema razloga da bilo šta krijem. Istina je da su počele pripreme za snimanje novog albuma. U toku je velika akcija biranja pjesama, potom slijedi selekcija, a onda ulazak u studio. Ali, ne žurim, nema rokova i radiće se polako. Možda se šuška da sam već snimila ploču zbog toga što sam prije neki dan dogovorila sa PGP – RTS – om da oni budu izdavači. Dakle, diskografsku kuću ne mijenjam, jer su prethodni album korektno ispratili.
Ovo je druga pauza u tvojoj diskografskoj karijeri?
- Tako je, ploče nisam snimala 1992. i 1998. godine. Možda će se sada ponoviti istorija. Naime, poslije pauze 1992. godine ja sam se vratila na velika vrata. Snimila sam album „Šta je to u tvojim venama“, a potom sam na „Ktitor folk ligi“ nastupila sa „Kukavicom“ , koja je ne samo naš najveći hit, nego i evergrin. Ta ploča je postigla fantastičan uspjeh u cijeloj Jugoslaviji, sluša se i danas. Nadam se da ću i sada snimiti pjesme koje će trajati poslije mene. Baš bih voljela da se to desi.
U posljednje vreme zapaža se jedan fenomen: tvoji stari hitovi „Bivši“, „Pustite me da ga vidim“ i „Izbriši vetre njegov trag“ ponovo su aktuelni. Otkrila ih je nova generacija ljubitelja folk – muzike!
- Oduševljena sam zbog toga. U vrijeme kada sam snimala te pjesme nisam imala toliku medijsku podršku, niti pravi pristup marketingu i reklami. Tada sam bila u sjenci Vesne Zmijanac, Dragane Mirković i Lepe Brene. Bila sam klinka, pjevačica od koje se puno očekuje. Pjesme su bile u zapećku, a sada isplivavaju na površinu. Drago mi je što slušaoci zapažaju moje zrelo pjevanje, kao i instrumente uživo. Tada nije bilo baš sve iskompjuterizovano i zato zvuči uverljivo. Kad dođe vrijeme da uradim kompilaciju – sigurno će te stare pjesme naći svoje odgovarajuće mjesto na kompakt – disku.
Otkud ti energija da u posljednjih šest godina, dakle između dve diskografske pauze, uradiš toliko toga na privatnom planu?
- Pa, došlo je vrijeme za preispitivanje, svođenje bilansa. Naravno, sve to je bilo motivisano ljubavlju. Ljubav je bila ono što me je pokretalo da razvijem i druga interesovanja. Samim tim što živim u gradu koji je centar svih zbivanja ne mogu da ostanem ravnodušna na ono što me okružuje, da ostanem po strani. Ne razumijem ljude koji su srećni sjedeći između četiri zida. Rodila sam dvoje djece i kroz materinstvo razvila ljubav prema drugima. Angažovala sam se i kao predsednica „Fonda treće dete“, postala sam predsjednik FK Obilić, a energije imam za još mnogo toga.
Da li imaš moć?
- Nisam svjesna neke svoje moći. Ako misliš, pak, na vlast – ni to nemam. Ja sam možda harizmatična osoba kojoj ljudi vjeruju i koja je uspjela da stigne do srca publike.
Kolege te, ipak, doživljavaju kao nekakav autoritet, kao osobu od koje traže savjet i pomoć!
- Za takav status sam se izborila svojim ponašanjem. Nikada sa kolegama nisam imala konflikte, nikada nisam bila ljubomorna na tuđe uspjehe. Uvijek sam podržavala mlade, na primjer Natašu Đorđević, koju sam zvala u svoje emisije, zatim Jelenu Karleušu, pa Daru Bubamaru, sa kojom se i privatno družim.
Zamisli kako bi se neke tvoje koleginice ponašale da su na tvom mjestu?!
- Sigurno bi mnoge bile ohole i zle. A ja sam ostala normalna. Sve što sam u životu dobila doživljavam kao veliku nagradu. Jer mene slava i novac nisu promijenili. Možda je razlog te moje normalnosti što sam kao dijete sve to imala i što me moć i bogatstvo nisu impresionirali. To je komplikovano kad se ljudima uspjeh desi kasnije, kada ih sve to ponese. A ja sam od malena bila spremna da podnesem toliku popularnost.
Tebi se u zrelim godinama desio i Željko?
- Za ovo, kako danas razmišljam i kako se ponašam, u mnogo čemu imam da zahvalim njemu. Pored njega sam stekla samopouzdanje, počela sam sigurnije da izražavam svoje stavove. Naročito kad sam na televiziji. To je uvek jasno i konkretno. A to se ljudima dopada.
Da li se nešto promijenilo zbog djece?
- Jedna bitna dimenzija je pridodata kad sam postala majka. Evo primer: snimali smo spot „Nevaljala“ i trebalo je da u jednom kadru ležim i kupam se u mlijeku od kokosa! Znam da bi to bilo snimljeno sofisticirano, nikako vulgarno... ali, odbila sam tu ideju. Pomislila sam kako će to publici izgledati, imajući u vidu da sam ja majka. Shvatila sam da to uz moj imidž ipak ne ide.
Takav stav se ne poklapa sa dubokim dekolteima, koje mnogi kritikuju?
- Moji dekoltei nisu degutantni. Naprotiv. Pa, zar nisu slikari i vajari ovjekovječili ženske grudi, posebno majčinske grudi. Istina, ja sam posljednjih godina veliki akcenat dala dojenju. Tako dajem podršku i svoj prilog borbi za zdravu djecu i prirodnu ishranu. Zorica Brunclik mi je, u povjerenju, rekla da me odaju venice na grudima. Naime, pričalo se kako sam ugradila silikone, a ja sam zapravo bila trudna, ili sam dojila! Ja ću i dalje biti pristalica dekoltea, kao i seksi imidža. Ali, sve mora da bude vrhunsko. To se od mene i očekuje. Pa, ja sam prva obukla providne, čipkane haljine, lansirala sam taj italijanski trend – a danas svaka druga pjevačica to oblači. Naravno, za novu ploču ću smisliti nešto novo.
Da li je uvredljivo pitanje o navodnoj Željkovoj aferi sa Jelenom Karleušom?
- Uvreda je, kako da nije. Posebno za mene, jer žena koju varaju ne može da blista, da izgleda srećno i zaljubljeno. Vjernost je u našem slučaju na prvom mjestu. Svaka žena bi nekakvu preljubu osjetila. Vjerujem i muškarac. A to što je Željko odgovorio na provokaciju je moja inicijativa. Ja sam mu rekla da o svemu otvoreno govori, jer bi svako prećutkivanje narodu izgledalo kao priznanje. Željko je te koji šire tračeve nazvao stokom i to je najbolji komentar.
Šta za tebe danas znači Žitorađa?
- To je mjesto koje na autoputu ima veću tablu od Prokuplja, a to je, kao što se pretpostavlja, moja zasluga. Činjenica je da sam proslavila to mjesto. Za Žitorađu me vezuju najljepše uspomene, tamo sam rođena, išla u školu, odlazila na prva gostovanja i uvijek se vraćala. Tamo sam doživljavala prvu popularnost. Sada se Žitorađom oduševljava druga generacija moje porodice. Sin Veljko češće odlazi od mene. Čim je pao ovaj snijeg – sa mojom sestrom Lidijom je otišao dolje da bi se sankao sa djecom.
Gde je zastao davnašnji plan da i Lidija snimi ploču?
- Od toga smo odustali. Ne treba ništa na silu. Lidija takođe lijepo pjeva, ali nema ambicije u tom poslu. Prilično je tiha, nije probojna, a ovaj posao zahtijeva prodornost. Inače, ja sam talenat naslijedila od bake Živane.To je majka moje mame Mire. Baka je bila znana po lijepom glasu, ali i po stasu. Kažu svi da je i ona imala lijepe i velike grudi. Ja estradu i pjevanje jako volim i nalazim mnogo lijepog u tome. Zbog toga ne bih imala ništa protiv da moja kćerka Anastasija postane pjevačica. Nikad joj to ne bih branila jer tu profesiju vrlo poštujem.
Kako si uspela da nagovoriš Željka da počnete pregovore o gostovanjima u inostranstvu?
- Nije bilo potrebe da ga nagovaram i ubeđujem. Pa, ja sam poslije pet godina prvi put otišla u inostranstvo sa FK Obilić. Dakle, nema nikakve zabrane. A inostrana pjevačka gostovanja su zaista u planu. Sa novim pjesmama ću sigurno ići u Pariz, Cirih, Frankfurt, Beč i druge velike centre. Održaću koncerte za pamćenje. Mene, inače, stalno zovu. Nude mi kule i gradove.
Šta konkretno?
- Ma, to su vrhunski honorari i zarade. Iz Skoplja su mi nudili 200 000 maraka da nastupim na stadionu, iz Pariza 250 000 dolara da pjevam u jednoj poznatoj hali, a iz Švajcarske mi nude milion franaka da nastupim na stadionu u Cirihu. Iz tog grada je stigao i blanko ček sa uputstvom da upišem koji god hoću iznos – samo da bih pjevala za Novu godinu u tamošnjoj najvećoj diskoteci. Sve ponude sam odbila. Novu godinu ću čekati sa porodicom, kod kuće i nema tih para koje bi to mogle da promijene.
(PINK REVIJA, 8. 12. 1999.)
NE BOJIM SE PIRATA!
Posjetili smo Cecu Ražnatović prvog dana snimanja novog albuma u studiju „Lucky Sound“. Za desetak dana je otpjevala sve pjesme, tako da novi razgovor upriličujemo u njenoj kući, dok se sređuju utisci šta će se sve naći na albumu „Ceca 200“. Naravno, priča o pjesmama i estradi nije jedina tema u Cecinom životu. Ona pomno prati sve što se dešava oko nas, pa tako sjenka tuge obavija njeno biće zbog smrti dječaka na utakmici Partizan – Zvezda.
- To me je stvarno potreslo. Odgovorni su svi oni koji su dali novac da se kupe opasne svijetleće rakete i druge rekvizite. Jer, ti klinci sigurno jedva skupe pare za ulaznice. A onaj ko ih je „naoružao“ napravio je ubice od navijača! Stadion je mjesto gde čovjek treba da se razonodi, da uživa u igri, da sportski duh bude na prvom mjestu. Kod nas bi trebalo, kao u Engleskoj, da se donese zakon o tome da navijač ne smije da pređe crtu, da uđe na teren. U protivnom – sljeduje mu zabrana dolaska na stadion i velika, a ponekad i zatvorska, kazna. Ima mnogo agresije na našim terenima i stadionima i zbog toga se desila ova tragedija. Svi moramo da utičemo na to da se negativne strasti smiruju u narodu. Ipak je to samo igra, a rivalitet neka ostane na terenu. Neka se taj rivalitet iskazuje preko rezultata, a ne u fizičkim okršajima. Zbog svega toga svijet izražava antagonizam prema nama, pa je neopravdano oštećena naša mlada fudbalska reprezentacija.
Sa kakvim emocijama si pratila susret Jugoslavije i Hrvatske u Zagrebu?
- Bio je veliki patriotski naboj u meni. Osjećala sam se isto kao i svaki Jugosloven. Bila sam presrećna i taj neriješeni rezultat sam doživjela kao veliku pobedu! Posebno kada sam vidjela igrače da pjevaju himnu i da su se prekrstili. Simpatičan mi je bio gest Batice Mirkovića. Razumejla sam ga. Ali, ne daj bože da smo izgubili! Niko mu to onda ne bi oprostio.
Više nisi predsjednica „Obilića“, a tvoj klub i dalje postiže uspjehe. Nisu propali bez tebe i Željka?
- Pa, nisu. Oni nisu postojali zbog nas dvoje. Naprotiv, mi smo disali i živjeli za njih. I dalje je tako, mada nezvanično... dakle, u svojstvu navijača. Obilić je već institucija, važno je da je igračima usađen taj pobjednički mentalitet. To je najbitnije – borbenost i upornost ih izuzetno krase. Svi ti momci imaju i cilj ispred sebe, a to je da budu šampioni ove godine.
Tvoja veza sa fudbalom će biti iskazana i na muzičkom planu. Naime, u jednom spotu će igrati Nikola Lazetić?
- Da, vjerovatno će to biti u spotu „Prođi sa mnom kroz crveno“. Ja sam Lazetića uvijek izdvajala i isticala kao izuzetnog igrača. On je svoje kvalitete dokazao, pa je – ne bez razloga – postao kapiten mlade reprezentacije Jugoslavije. Na posljednjim susretima je proglašavan igračem utakmice. Sam se izborio za svoje mesto i meni je zbog toga vrlo drago. A što se tiče spota, biće snimljen na obostrano zadovoljstvo.
Hoće li biti ljubavnih scena ili će se sve dešavati kroz izmaglicu?
- Pa sad... kad bismo sve rekli ne bi bilo interesantno. Biće vjerovatno slično onome što su prethodni zgodni momci igrali u mojim spotovima. Dakle, lijepi mladići u umjetničkim spotovima.
Čula sam da novu ploču objavljuješ za svoju diskografsku kuću?
- Ne, ne, ne. Niti otvaram svoju diskografsku kuću, niti imam tu namjeru. A nemam ni vremena za to.
Čudo da o tome nisi razmišljala... Svoju kuću pod nazivom „Niki“ svojevremeno je imala i Vesna Zmijanac, Brena ima „Grand“, a sad se priča da i tim putem ide i Dragana Mirković, koja osniva „Best“ produkciju!
- Ja nemam potrebu za tim.
- To me je stvarno potreslo. Odgovorni su svi oni koji su dali novac da se kupe opasne svijetleće rakete i druge rekvizite. Jer, ti klinci sigurno jedva skupe pare za ulaznice. A onaj ko ih je „naoružao“ napravio je ubice od navijača! Stadion je mjesto gde čovjek treba da se razonodi, da uživa u igri, da sportski duh bude na prvom mjestu. Kod nas bi trebalo, kao u Engleskoj, da se donese zakon o tome da navijač ne smije da pređe crtu, da uđe na teren. U protivnom – sljeduje mu zabrana dolaska na stadion i velika, a ponekad i zatvorska, kazna. Ima mnogo agresije na našim terenima i stadionima i zbog toga se desila ova tragedija. Svi moramo da utičemo na to da se negativne strasti smiruju u narodu. Ipak je to samo igra, a rivalitet neka ostane na terenu. Neka se taj rivalitet iskazuje preko rezultata, a ne u fizičkim okršajima. Zbog svega toga svijet izražava antagonizam prema nama, pa je neopravdano oštećena naša mlada fudbalska reprezentacija.
Sa kakvim emocijama si pratila susret Jugoslavije i Hrvatske u Zagrebu?
- Bio je veliki patriotski naboj u meni. Osjećala sam se isto kao i svaki Jugosloven. Bila sam presrećna i taj neriješeni rezultat sam doživjela kao veliku pobedu! Posebno kada sam vidjela igrače da pjevaju himnu i da su se prekrstili. Simpatičan mi je bio gest Batice Mirkovića. Razumejla sam ga. Ali, ne daj bože da smo izgubili! Niko mu to onda ne bi oprostio.
Više nisi predsjednica „Obilića“, a tvoj klub i dalje postiže uspjehe. Nisu propali bez tebe i Željka?
- Pa, nisu. Oni nisu postojali zbog nas dvoje. Naprotiv, mi smo disali i živjeli za njih. I dalje je tako, mada nezvanično... dakle, u svojstvu navijača. Obilić je već institucija, važno je da je igračima usađen taj pobjednički mentalitet. To je najbitnije – borbenost i upornost ih izuzetno krase. Svi ti momci imaju i cilj ispred sebe, a to je da budu šampioni ove godine.
Tvoja veza sa fudbalom će biti iskazana i na muzičkom planu. Naime, u jednom spotu će igrati Nikola Lazetić?
- Da, vjerovatno će to biti u spotu „Prođi sa mnom kroz crveno“. Ja sam Lazetića uvijek izdvajala i isticala kao izuzetnog igrača. On je svoje kvalitete dokazao, pa je – ne bez razloga – postao kapiten mlade reprezentacije Jugoslavije. Na posljednjim susretima je proglašavan igračem utakmice. Sam se izborio za svoje mesto i meni je zbog toga vrlo drago. A što se tiče spota, biće snimljen na obostrano zadovoljstvo.
Hoće li biti ljubavnih scena ili će se sve dešavati kroz izmaglicu?
- Pa sad... kad bismo sve rekli ne bi bilo interesantno. Biće vjerovatno slično onome što su prethodni zgodni momci igrali u mojim spotovima. Dakle, lijepi mladići u umjetničkim spotovima.
Čula sam da novu ploču objavljuješ za svoju diskografsku kuću?
- Ne, ne, ne. Niti otvaram svoju diskografsku kuću, niti imam tu namjeru. A nemam ni vremena za to.
Čudo da o tome nisi razmišljala... Svoju kuću pod nazivom „Niki“ svojevremeno je imala i Vesna Zmijanac, Brena ima „Grand“, a sad se priča da i tim putem ide i Dragana Mirković, koja osniva „Best“ produkciju!
- Ja nemam potrebu za tim.
Proljetos si dobila „Oskar popularnosti“ kao pjevačica decenije, a cijela tvoja karijera traje toliko...
- Da, debitovala sam na „Ilidži ’88“. Deset godina rada i deset snimljenih albuma.
I nisi obilježila desetogodišnji jubilej?
- Desilo nam se šta nam se desilo. Ali, nema veze. Nikad nije kasno. Proslaviću petnaestogodišnjicu. Namjeravam da dobijem „Oskar popularnosti“ i za narednu deceniju. To će biti pravi uspjeh. Dakle, Ceca će biti aktuelna i u narednom milenijumu. Ali, to ne znači da se neće pojaviti i nove, mlade pjevačice. Moj uspjeh je i kada drugi uspiju. Ja sam se nadobijala nagrada i priznanja. Posebno me raduje što sam od strane kolega pet puta za redom proglašena pjevačicom godine. To je velika čast. A najveće priznanje mi je kada iza mene ostanu dobre, kvalitetne pjesme. Moja sreća je da sam snimila puno takvih koje su postale evergrin, a ne pjesmice za jednu sezonu.
Koliki tiraž planiraš za album „Ceca 2000“?
- Mislim da će biti isti kao „Maskarada“, dakle 200.000 kaseta i kompakt diskova.
Da li će pirati upropastiti prodaju?
- Ne bojim se pirata. Moji projekti su izuzetno zaštićeni. Bar na domaćem tržištu nismo naišli na piratska izdanja, a što se tiče inostranstva - tu je kontrola malo teža. Ali, odlično se zna ko to radi i lako ih je pronaći i stopirati.
Čuli smo da si prihvatila našu sugestiju i snimila duet sa Acom Lukasom?!
- Da... toliko ste mi lijepo prepričali njegovu želju da snimi duet sa mnom da sam neplanirano prepravila jedan solo u duet. Radi se o pesmi „Crni snijeg“, Harija Varešanovića i Marine Tucaković. Hari je tu pesmu snimio sa Hankom Paldum, a Mili ju je za mene prearanžirao u solo. Međutim, ispostavilo se da je u saradnji sa Lukasom to jako lijepo ispalo. Glasovi su nam se super složili. To će biti kvalitetno i komercijalno. Radićemo i spot.
Svi tvoji dueti su bili veliki hitovi, kao npr. „U snu ljubim medna usta“ sa Kebom, „Ko na grani jabuka“ sa Šašićem i „Ne računaj na mene“ sa Mirom Škorić.
- Zaboravili ste prvi duet sa Ljubom Lukićem... a zaboravila sam i ja kako se zove. To je jedna lijepa pjesma sa mog prvog albuma, koju je napisao Doca Ivanković. Inače, imam i jedno iznenađenje. Naime, na novom albumu grupe „Luna“ snimila sam duet sa Majom Marković. Ona je izvrsna pjevačica, tako da uopšte nisam razmišljala da im budem gost na ploči. Snimile smo pjesmu „Drugarice“. Tema je uvijek aktuelna, sećate se da sam i ja svojevremeno pjevala „drugarice, prokletnice, šta učini ti? ...“.
Marina i Mili su vjerovatno bili na velikim mukama šta da naprave, da nadmaše sve prethodno?
- Stvarno je to velika obaveza. Toliko puno crnih, pa ljubavnih, pa veselih pjesama... Raditi uspješno godinama je zaista teško. Ali, oni uvijek nađu motiv i inspiraciju, tako da ih ne opterećuju ranije pjesme poput „Kukavica“ i drugih prelijepih balada.
Poslije višegodišnje vladavine, prošle godine si napravila pauzu i dala šansu novim pjevačicama da se iskažu. Ali, nijedna nova nije postala zvijezda?!
- Nije dovoljno da se neko „skloni“ da bi drugi uspjeli. Potrebno je da se sklope mnoge okolnosti, pa i sreća. Ja u ovaj posao mnogo ulažem, ne samo muzički već i vizuelno. Sve je osmišljeno, tako da je to zaista teško nadmašiti i prevazići za samo jednu godinu. A i ovo bombardovanje je sve deprimiralo, sve je stalo.
Da li je narodu do pjesme?
- Srpskom narodu je i u najtežim trenucima do pjesme, posebno ako su u pitanju dobra pjesma i dobar pjevač. Najbolji primer je Aca Lukas, koji je imao odličan koncert u „Pioniru“, a zatim i u Kragujevcu. Ako je pjevač prava ličnost, u našem narodu uvek ima mjesta za njega. Svi će ga voljeti i slušati.
Kada ćeš ti na koncerte i turneje?
- Uz novu ploču sigurno namjeravam da organizujem i turneju.
Čula sam maliciozne komentare da ne možeš da pjevaš uživo jer nemaš kondiciju, dugo ne nastupaš...
- Kada budem izašla ispred 10 000 ljudi vidjećete da mogu da pjevam i da imam kondiciju. To će biti najbolji demanti. Ništa mi ne fali. Naprotiv, imam viška energije i na koncertima ću to pokazati.
U jednim novinama sam pročitala izjavu rukometašice Svetlane Kitić, koja kaže da su joj u teškom trenutku mnogo pomogli jedan fini gospodin i njegova supruga, koji imaju mnogo slatku dječicu... Da li je u pitanju tvoja humanost?
- Ako sam učinila dobro djelo – o tome nikad ne pričam. Ne bih komentarisala ovo. Samim tim što sam predsjednica Fonda „Treće dijete“ uvijek imam razumijevanja za probleme majki i djece. Zaista je neukusno da se neko hvali da je human.
Ti se nisi izjašnjavala na temu „otići ili ostati?“, koja je bila aktuelna u toku NATO agresije na našu zemlju?
- Nisam, zato što nisam imala takvu dilemu. Nije mi padalo na pamet bilo gdje da odem, nemam rezervnu zemlju. To me i nije interesovalo. Odlično znam šta je inostranstvo, kao što znaju i druge kolege. Svuda si stranac, osim u svojoj zemlji. Ovdje je moja kuća, ovdje je moja porodica, sve što volim je ovdje. Primijetila sam da su kolege koje su bile u inostranstvu u vrijeme bombardovanja naprosto uvrijeđene i ljute kad to neko pomene. Stalno govore da je njima bilo teže nego nama ovdje. Ja svima njima onda kažem da im je zaista bilo mnogo teže! Ne znam da li osjećaju ironiju u mom glasu, a to je zapravo istina. Mi smo se ovdje organizovali, pjevali smo na trgovima dok su padale bombe, zbili smo redove, ako mogu tako da kažem. Borili smo se na neki svoj način i ja sam ponosna na sve to. Maksimalno smo bili zajedno sa narodom.
Umjetnici i sveštenici uvijek moraju da budu s narodom!
- Tako je, to su ljudi kojima narod vjeruje. Oni mu liječe dušu kad mu je najteže. To je velika podrška. A narod vidi kad neko ima mogućnost da negdje ode, da pobjegne od trenutnog problema – a ipak ostane.
Da ne kaže neko „lako je Ceci da priča, kad ona ionako ne može da ode u inostranstvo“?!
- Kako ne mogu? Mogu da odem na kraj svijeta. To nije nikakav problem. Ali, treba se vratiti u ovu zemlju podignute glave. Ja imam pasoš, imam vize i mogu da odem bilo gde, kao što sam sa Obilićem išla po Evropi. Ipak, nije mi padalo na pamet ni djecu da šaljem.
Tvoja nasljednica obožava da igra, a sin da pjeva!
- Anastasija kad uđe u kolo, uopšte nema namjeru da izađe. Jug je jug, geni su geni. Neumorna je, obožava da igra. A još uvijek se ne zna ko će mi biti nasljednik – sin ili kćerka! Veljko stalno pjeva, ali s njim imam jedan problem. Jako je ljubomoran kad me vidi da pjevam uživo. Ne podnosi da me drugi gledaju i slušaju. Kada pjevam bez mikrofona – nema problema... ali kad stanem pred orkestar – živa muka... Ne smeta mu ni moje pojavljivanje na TV – u, kao ni na video – kasetama. Vjerovatno ne želi da me dijeli s drugima, da budem u centru pažnje. Najsrećniji je kada on pjeva ili kad sluša Acu Lukasa, Marinu, „Vino crveno“, a u posljednje vrijeme mu se sviđa „Jedan krug“ od Goce i Zlatka.
Za doček prošle Nove Godine ponuđen ti je blanko ček da pjevaš u Cirihu? Da li ček još uvijek važi?
- Važi, ali ja ni za ovu Novu Godinu neću pjevati. Svi praznici su za mene svetinja i provodiću ih samo u krugu porodice i prijatelja.
- Nije dovoljno da se neko „skloni“ da bi drugi uspjeli. Potrebno je da se sklope mnoge okolnosti, pa i sreća. Ja u ovaj posao mnogo ulažem, ne samo muzički već i vizuelno. Sve je osmišljeno, tako da je to zaista teško nadmašiti i prevazići za samo jednu godinu. A i ovo bombardovanje je sve deprimiralo, sve je stalo.
Da li je narodu do pjesme?
- Srpskom narodu je i u najtežim trenucima do pjesme, posebno ako su u pitanju dobra pjesma i dobar pjevač. Najbolji primer je Aca Lukas, koji je imao odličan koncert u „Pioniru“, a zatim i u Kragujevcu. Ako je pjevač prava ličnost, u našem narodu uvek ima mjesta za njega. Svi će ga voljeti i slušati.
Kada ćeš ti na koncerte i turneje?
- Uz novu ploču sigurno namjeravam da organizujem i turneju.
Čula sam maliciozne komentare da ne možeš da pjevaš uživo jer nemaš kondiciju, dugo ne nastupaš...
- Kada budem izašla ispred 10 000 ljudi vidjećete da mogu da pjevam i da imam kondiciju. To će biti najbolji demanti. Ništa mi ne fali. Naprotiv, imam viška energije i na koncertima ću to pokazati.
U jednim novinama sam pročitala izjavu rukometašice Svetlane Kitić, koja kaže da su joj u teškom trenutku mnogo pomogli jedan fini gospodin i njegova supruga, koji imaju mnogo slatku dječicu... Da li je u pitanju tvoja humanost?
- Ako sam učinila dobro djelo – o tome nikad ne pričam. Ne bih komentarisala ovo. Samim tim što sam predsjednica Fonda „Treće dijete“ uvijek imam razumijevanja za probleme majki i djece. Zaista je neukusno da se neko hvali da je human.
Ti se nisi izjašnjavala na temu „otići ili ostati?“, koja je bila aktuelna u toku NATO agresije na našu zemlju?
- Nisam, zato što nisam imala takvu dilemu. Nije mi padalo na pamet bilo gdje da odem, nemam rezervnu zemlju. To me i nije interesovalo. Odlično znam šta je inostranstvo, kao što znaju i druge kolege. Svuda si stranac, osim u svojoj zemlji. Ovdje je moja kuća, ovdje je moja porodica, sve što volim je ovdje. Primijetila sam da su kolege koje su bile u inostranstvu u vrijeme bombardovanja naprosto uvrijeđene i ljute kad to neko pomene. Stalno govore da je njima bilo teže nego nama ovdje. Ja svima njima onda kažem da im je zaista bilo mnogo teže! Ne znam da li osjećaju ironiju u mom glasu, a to je zapravo istina. Mi smo se ovdje organizovali, pjevali smo na trgovima dok su padale bombe, zbili smo redove, ako mogu tako da kažem. Borili smo se na neki svoj način i ja sam ponosna na sve to. Maksimalno smo bili zajedno sa narodom.
Umjetnici i sveštenici uvijek moraju da budu s narodom!
- Tako je, to su ljudi kojima narod vjeruje. Oni mu liječe dušu kad mu je najteže. To je velika podrška. A narod vidi kad neko ima mogućnost da negdje ode, da pobjegne od trenutnog problema – a ipak ostane.
Da ne kaže neko „lako je Ceci da priča, kad ona ionako ne može da ode u inostranstvo“?!
- Kako ne mogu? Mogu da odem na kraj svijeta. To nije nikakav problem. Ali, treba se vratiti u ovu zemlju podignute glave. Ja imam pasoš, imam vize i mogu da odem bilo gde, kao što sam sa Obilićem išla po Evropi. Ipak, nije mi padalo na pamet ni djecu da šaljem.
Tvoja nasljednica obožava da igra, a sin da pjeva!
- Anastasija kad uđe u kolo, uopšte nema namjeru da izađe. Jug je jug, geni su geni. Neumorna je, obožava da igra. A još uvijek se ne zna ko će mi biti nasljednik – sin ili kćerka! Veljko stalno pjeva, ali s njim imam jedan problem. Jako je ljubomoran kad me vidi da pjevam uživo. Ne podnosi da me drugi gledaju i slušaju. Kada pjevam bez mikrofona – nema problema... ali kad stanem pred orkestar – živa muka... Ne smeta mu ni moje pojavljivanje na TV – u, kao ni na video – kasetama. Vjerovatno ne želi da me dijeli s drugima, da budem u centru pažnje. Najsrećniji je kada on pjeva ili kad sluša Acu Lukasa, Marinu, „Vino crveno“, a u posljednje vrijeme mu se sviđa „Jedan krug“ od Goce i Zlatka.
Za doček prošle Nove Godine ponuđen ti je blanko ček da pjevaš u Cirihu? Da li ček još uvijek važi?
- Važi, ali ja ni za ovu Novu Godinu neću pjevati. Svi praznici su za mene svetinja i provodiću ih samo u krugu porodice i prijatelja.
IDEMO DALJE, MOJA TUGO!
Šta radi, kako se osjeća, gdje živi, kako se provodi, o čemu razmišlja, da li se smije ili je možda tužna, samo je dio nedoumica koji za sobom kao zavodljivi miris ostavlja najpoznatija i najljepša srpska udovica, istinska zvijezda šou biznisa devedesetih godina u postratnoj Srbiji - Svetlana Ražnatović, predsjednik privatnog fudbalskog kluba Obilić. Ona se od tragične smrti svog supruga nalazi na poslovnom tronu porodice Ražnatović. Obožavaoci je kvalifikuju kao neospornu estradnu zvijezdu, dok je mačo - menovi sanjaju, Britanci su odlepili za njom, ali je porodična Srbija doživljava kao majku koja brine o djetinjstvu svoje djece.
U holu ispred njenog kabineta živo je i poslovno. Kad se sretnete sa njom, učtivo se pozdravlja uz širok osmijeh, koji otkriva biserno bijele zube i oči koje se smiju, pruža vam ruku i poziva vas da uđete u ukusno namješten kabinet predsjednika Fk Obilić, isti onaj koji je za sebe uredio i namjestio preminuli predsjednik. Dok izmjenjujemo kurtoazne riječi upoznavanja, diskretno joj nabacujem da sam poznavao njenog supruga i pokazujem joj časopis gdje je objavljen intervju koji sam uradio prije desetak godina. Brzim potezom, sa osjećanjem tuge u očima, uzima časopis, gleda naslovnu, okreće stranice, prelistava, a onda mi sve vraća uz izvinjenje da ne može da čita jer će zaplakati. Par sekundi ćutimo, a onda ponovo uzima časopis i okreće stranicu i na kraju teksta, gde je Željko svojeručno pozdravio čitaoce, prepoznaje njegov rukopis:
- Da, to je njegov rukopis! Ovo je 1991 godina, je l'? Nisam ga tada ni poznavala.
Upoznala ga je dvije godine kasnije. Džej, njen tada dobar drugar , zamolio ju je da posjete Erdut, gde je bila smještena Garda. U početku nije htjela, ali kako je oduvijek bila nemirnog duha odlučila je da ipak ode i vidi šta se tamo dešava. Sve je zamišljala dosta stereotipno: vojska kao iz partizanskih filmova, neuredna i nedisciplinovana. Naprotiv, sve je izgledalo drugačije. Kada je stigla u kasarnu, gdje je Željko bio smješten, sve je bilo čisto, vojska uredna i izuzetno disciplinovana. Dok je tada stajala i čekala naišao je čovjek u uniformi koga je poluglasno prokomentarisala: Opa, kakav frajer! Na šta joj je njen pratilac rekao: Pa to je naš komandant, to je Željko Ražnatović!
Sa sjetom u oku i osmijehom na licu Ceca razgleda Željkovu fotografiju. Polako i razložno. Uzdiše. Šara pogledom po prostoriji. Pali cigaretu, gleda me pravo u oči i kaže:"Bože, kako sam ga voljela!"
Svetlana Ražnatović, nekada Veličković, rođena je pre 28 godina u selu Žitorađa. Epitet zvijezde stekla je već sa svojih 18 godina. Ukusom i izgledom tinejdžerke iz neke Londonske četvrti i temperamentom prave Srpkinje te promuklim glasom vatrene rokerke, Ceca je postala simbol urbanog folka. Ovih dana u izdanju kuće City records pojaviće se njen novi CD. Sadržaće desetak novih pjesama. Autorski tim Marina i Mili.
- Ja im zaista vjerujem. To mi je karakterna crta - vjerujem ljudima sa kojima sarađujem. Vrlo sam iskren prijatelj i brinem o svojim prijateljima...
Mjesecima se vodio rat između diskografskih kuća u Srbiji. Prije svega između BK sounda i City recordsa - ko će objaviti njen novi album. Navodno, Bogoljub Karić htio je da licitira čak i do milion maraka! Ipak Ceca se odlučila za City. Pominju se neke fantastične cifre!
- Potpisala sam za City, ali nije novac bio presudan, bitnije mi je što sam sa Željkom i Milicom kuma. A za mene je kumstvo svetinja! Drugo, Pink osjećam kao svoju kuću.
Po kom osnovu ste kumovi sa Mitrovićima?
- Krstila sam njihovu djecu. Kao što rekoh bili su presudni lični odnosi, a i željela sam da budem u toj kući. A materijal sam dala džabe. Dakle bez novca!
Karići su mogli da licitiraju u nedogled?
- Meni novac nije prioritetna stvar u životu. Na njega gledam kao na sredstvo za bolji život.
Zato što ga imate dovoljno pa nije bitan ili... Ne, čak i kada ga nisam imala dovoljno, dakle od kako znam za sebe, on mi nije prioritetan. Ja sa vezujem za neke sporedne stvari, novac je samo sredstvo da se čovjeku olakša život. On mene ne motiviše.
Koji je prijelomni trenutak u Vašoj karijeri kada ste postali zvijezda?
- Svi mi, svojim rođenjem, dobijemo nešto na poklon i budemo predodređeni za nešto. Ja sam dobila talenat da se bavim muzikom. Muziku zaista volim. Još dok sam bila djevojčica maštala sam da budem pjevačica. Stalno sam govorila da ću biti zvijezda. Od svoje pete godine pojavljujem se javno: na susretima sela na takmičenjima pjevača amatera, zapravo na svim tim muzičkim manifestacijama koje su forsirale mlade ljude, talente. Oduvijek sam voljela narodnu muziku. Stalno sam davila roditelje da ću biti velika zvijezda.
Da li vam je majka govorila da ste ''cvetak zanovetak'' ?
- Ne, ona mi je govorila: ''Što je babi milo, u snu joj se snilo''. Šalim se... Zaista ne bih nikad ovo postigla da nisam imala podršku roditelja.
Mnogi estradni analitičari smatraju da ste udajom za Željka učetvorostručili svoje estradne akcije: postali ste zaštićeni i nedodirljivi!
- Činom udaje tačno je da je nastala određena fama. Moja udaja je izazvala razne komentare: Da li se udajem pod prisilom, da li iz ljubavi, špekulacije su bile strašne. Čak su kolale priče da mi je zavrtao ruku i slične gluposti. Prema tome, jedni su pričali pozitivno, drugi negativno...
Obzirom na imidž Vašeg supruga, odnosno, da budem precizniji čija je prošlost ravna onom što je Frensis Copolla snimio u filmu ''Kum'', Vaša odluka da se udate za njega je okarakterisana kao izuzetna hrabrost?!
- Znam ja to (smijeh). Bilo je priča da više zapjevati neću, da neću smjeti da pogledam kroz prozor, da će me postrojavati 24 sata dnevno. Sve su to čiste nebuloze. Ja sam inicijator naše veze. Ja sam ta koja se zaljubila u Željka. U tog strašnog Arkana. (smijeh) On je u mom slučaju bio jagnje! To što je bio hrabar, borac, i imao zvanje komandanta, to je posebna priča. Ja govorim o njegovom privatnom životu. A on je u tom kontekstu bio jagnje i voljeću ga do kraja života!
Kad pominjete porodičnu dimenziju njegove ličnosti, recite mi nešo više o njemu kao suprugu.
- Željko je bio izraziti gurman. Doduše nije kuvao ručak, ali je kada su poslovi u pitanju, što naši Balkanci kritikuju, bio ljuti protivnik takvog stava, tako da mu nije bio problem da usisa tepih, prostre veš ili obriše prašinu... Jednostavno nije dijelio poslove na muške i ženske.
Pretpostavljam da niste morali da se bavite tim kućnim poslovima. Imali ste kućnu pomoćnicu, zar ne?
- U početku braka nismo imalo kućnu pomoćnicu!
Svakako da novac nije u pitanju?
- Ne, već mene to nije interesovalo. Ja sam odrasla u porodici gdje nismo imali kućnu pomoćnicu. Bilo nas je tri, tatu ne računam. Tako da se nas tri rasporedimo i sredimo kuću za tri i po minuta (smijeh). Kasnije je Željko insistirao da da imamo nekoga ko pomaže u kući. Prvo mi je smetalo da se neko strano lice šetka po kući, da je stalno tu, ali sam se poslije navikla. Željko je bio sjajan otac i divan muž. On je bio spontan, prirodan i čvrsto je stajao na zemlji. Bio je pronicljiv i intuitivan. Čovjek od koga se moglo nešto naučiti. Proputovao je cijeli svijet i govorio je perfektno pet jezika. Imao je takvu harizmu i kvalitete što se rijetko sreće kod ljudi. Imao je nešto specifično u sebi i svi ljudi koji su bili uz njega imali su neku snagu. Bio je jak i hrabar čovek.
Da se vratimo na čin udaje i famu koja je ona izazvala.
- Prije svega, moje prvo pojavljivanje poslije udaje je bilo 1995. , kada sam promovisala novi CD. Isključivo je bio moj izbor da se manje pojavljujem u javnosti, da ne radim turneje kao uobičajeno. Niko mi to nije branio već sam to jednostavno sama odlučila. Posljednji koncert sam održala 1995. u hali Pionir, koji je Željko organizovao. Riječ je o CD – u na kome su se našli hitovi kao „Moj Beograde“.
Zanimljivo bi bilo da nam ispričate kako je došlo do toga da snimite pesmu „Moj Beograde“, koju je napisao Dino Merlin, čovjek koji nije iz Beograda niti je ikada živio u njemu?
- Pjesmu „Moj Beograde“ je Dino meni dao još 1992., pred sam početak rata u Bosni. Zapravo, on je pjesmu posvetio Beogradu i htio je da je sam otpjeva. Mi smo se sreli u februaru te godine u inostranstvu, u vrijeme kada sam ja prikupljala materijal za CD. Tada još uvijek nisam poznavala Marinu i Futu. On je meni predložio da mi odsvira jednu pjesmu na gitari, i tada mi je rekao da će to biti evergreen naše domaće muzike. Preporučio mi je da je snimim jer je smatrao da ja to mogu da otpjevam, i volio je moju boju glasa. Pjesmu sam čuvala do 1995. Kada sam kasnije pustila Marini i Futi, njima se nije nešto posebno dopala. Govorili su mi: „Šta će ti to?“... no, ja sam tvrdila da će to biti veliki hit, što se i potvrdilo.
Da li Vam je Željko pomagao ili sugerisao u odabiru pjesama?
- On je volio da sedi u studiju, a učestvuje u odabiru pjesama. Ja sam to voljela i cijenila iz prostog razloga što je on bio „glas naroda“. On se nije bavio muzikom, ali je bio dobar indikator. I bio je iskren u svojim savjetima.
Te 1995. od šire javnosti dobijate epitet „prva dama naše estrade“. Prosto, na neki način ste „pregazili“ neprikosnovenu Brenu i sve one koji su samoinicijativno mislili da su Vam ravni. Očito da je doza mistifikacije, nečesto pojavljivanje u javnosti, spotovi sa pozamašnim budžetom, garderoba koja je u ravni holivudskih diva, urodila je plodom – i to je bila nova strategija gospođe Ražnatović.
- Iza mog tadašnjeg imidža nije stajao nikakav tim, već moja lična odluka da izvršim strogu selekciju gdje ću se pojavljivati, šta ću obući, šta ću izjavljivati, koje ću spotove snimati, koliko će oni koštati i sve ono što predstavlja strategiju moje karijere. Znala sam šta hoću, a šta neću. A što se tiče uspeha – mene su, prije svega, pjesme izdvojile. One su me stavile na taj tron na kome se nalazim. Ako nemaš dobru pjesmu, sve drugo je uzaludno. Moja pojavljivanja u štampi i na TV – u ( a to je moj stav od početka karijere ) nikada nisu bila začinjena prozivkama, javnim vrijeđenjima ili sukobima sa nekim. Ne volim prepirke. Čak i kada se objavi nešto što ne odgovara istini - ne demantujem. Kada sam se udala, željela sam porodicu, tako da je tog trena to bilo primarno, a ne da po svaku cijenu snimam ploče i pojavljujem se u javnosti. Uostalom, to narod i više voli. Ne volim da se pojavljujem previše. I meni je tako ljepše. Volim svoj mir, izrodila sam dvoje djece, imala sam dvije divne trudnoće, čak sam se jednom javno pojavila sa stomakom. Bilo je tu i zamjerki od nekih puritanaca. Govorili su da je neumjesno da se pojavljujem kao žena sa stomakom u mini – haljinici, i još neke gluposti. Meni je sve to normalno. Sjetimo se da se čak i Demi Mur dok je bila trudna slikala naga. Doduše, takvih ambicija nisam imala (smijeh), niti bih ja to ikada uradila. Ne zato što sam nešto ekstra moralna već zato što mi se to ne sviđa. Ne želim da morališem, ali ne pripadam onim ženama koje trepću očima i iščuđuju se na neke pojave i događaje. Ja, dakle, pokazujem svoj seksipil koji je u granicama ukusnog, odnosno ne prelazi nikada u svoju suprotnost. Vulgarnost ne podnosim. Smatram da žena, čak i kada se skine potpuno gola, ako nema taj seksipil na licu – onda joj sve to ne vrijedi. Žena mora da zrači iznutra da bi skrenula pažnju na sebe. Ima dosta žena koje su lijepe, ali to je početak i kraj.
Očito da upotreba seksualnosti više nije tabu tema?
- Ne, zašto?! To odavno nije tabu tema. Mislim da je Brena svojom mini suknjom razbila tu famu. Njena tadašnja pojava je bila prihvaćena od 7 do 77 godina, dakle, kod svih generacija. Ona je bila slatka i mila. Bila je kao barbika.
- Prije svega, moje prvo pojavljivanje poslije udaje je bilo 1995. , kada sam promovisala novi CD. Isključivo je bio moj izbor da se manje pojavljujem u javnosti, da ne radim turneje kao uobičajeno. Niko mi to nije branio već sam to jednostavno sama odlučila. Posljednji koncert sam održala 1995. u hali Pionir, koji je Željko organizovao. Riječ je o CD – u na kome su se našli hitovi kao „Moj Beograde“.
Zanimljivo bi bilo da nam ispričate kako je došlo do toga da snimite pesmu „Moj Beograde“, koju je napisao Dino Merlin, čovjek koji nije iz Beograda niti je ikada živio u njemu?
- Pjesmu „Moj Beograde“ je Dino meni dao još 1992., pred sam početak rata u Bosni. Zapravo, on je pjesmu posvetio Beogradu i htio je da je sam otpjeva. Mi smo se sreli u februaru te godine u inostranstvu, u vrijeme kada sam ja prikupljala materijal za CD. Tada još uvijek nisam poznavala Marinu i Futu. On je meni predložio da mi odsvira jednu pjesmu na gitari, i tada mi je rekao da će to biti evergreen naše domaće muzike. Preporučio mi je da je snimim jer je smatrao da ja to mogu da otpjevam, i volio je moju boju glasa. Pjesmu sam čuvala do 1995. Kada sam kasnije pustila Marini i Futi, njima se nije nešto posebno dopala. Govorili su mi: „Šta će ti to?“... no, ja sam tvrdila da će to biti veliki hit, što se i potvrdilo.
Da li Vam je Željko pomagao ili sugerisao u odabiru pjesama?
- On je volio da sedi u studiju, a učestvuje u odabiru pjesama. Ja sam to voljela i cijenila iz prostog razloga što je on bio „glas naroda“. On se nije bavio muzikom, ali je bio dobar indikator. I bio je iskren u svojim savjetima.
Te 1995. od šire javnosti dobijate epitet „prva dama naše estrade“. Prosto, na neki način ste „pregazili“ neprikosnovenu Brenu i sve one koji su samoinicijativno mislili da su Vam ravni. Očito da je doza mistifikacije, nečesto pojavljivanje u javnosti, spotovi sa pozamašnim budžetom, garderoba koja je u ravni holivudskih diva, urodila je plodom – i to je bila nova strategija gospođe Ražnatović.
- Iza mog tadašnjeg imidža nije stajao nikakav tim, već moja lična odluka da izvršim strogu selekciju gdje ću se pojavljivati, šta ću obući, šta ću izjavljivati, koje ću spotove snimati, koliko će oni koštati i sve ono što predstavlja strategiju moje karijere. Znala sam šta hoću, a šta neću. A što se tiče uspeha – mene su, prije svega, pjesme izdvojile. One su me stavile na taj tron na kome se nalazim. Ako nemaš dobru pjesmu, sve drugo je uzaludno. Moja pojavljivanja u štampi i na TV – u ( a to je moj stav od početka karijere ) nikada nisu bila začinjena prozivkama, javnim vrijeđenjima ili sukobima sa nekim. Ne volim prepirke. Čak i kada se objavi nešto što ne odgovara istini - ne demantujem. Kada sam se udala, željela sam porodicu, tako da je tog trena to bilo primarno, a ne da po svaku cijenu snimam ploče i pojavljujem se u javnosti. Uostalom, to narod i više voli. Ne volim da se pojavljujem previše. I meni je tako ljepše. Volim svoj mir, izrodila sam dvoje djece, imala sam dvije divne trudnoće, čak sam se jednom javno pojavila sa stomakom. Bilo je tu i zamjerki od nekih puritanaca. Govorili su da je neumjesno da se pojavljujem kao žena sa stomakom u mini – haljinici, i još neke gluposti. Meni je sve to normalno. Sjetimo se da se čak i Demi Mur dok je bila trudna slikala naga. Doduše, takvih ambicija nisam imala (smijeh), niti bih ja to ikada uradila. Ne zato što sam nešto ekstra moralna već zato što mi se to ne sviđa. Ne želim da morališem, ali ne pripadam onim ženama koje trepću očima i iščuđuju se na neke pojave i događaje. Ja, dakle, pokazujem svoj seksipil koji je u granicama ukusnog, odnosno ne prelazi nikada u svoju suprotnost. Vulgarnost ne podnosim. Smatram da žena, čak i kada se skine potpuno gola, ako nema taj seksipil na licu – onda joj sve to ne vrijedi. Žena mora da zrači iznutra da bi skrenula pažnju na sebe. Ima dosta žena koje su lijepe, ali to je početak i kraj.
Očito da upotreba seksualnosti više nije tabu tema?
- Ne, zašto?! To odavno nije tabu tema. Mislim da je Brena svojom mini suknjom razbila tu famu. Njena tadašnja pojava je bila prihvaćena od 7 do 77 godina, dakle, kod svih generacija. Ona je bila slatka i mila. Bila je kao barbika.
Barbika sa njenim likom je dio njenog marketinga. Ipak bih Vas podsietio na njene „rane radove“ iz vremena kada je pievala „Čačak, Čačak“... Ne bih želio da budem nepristojan i da na pravi način okvalifikujem turbo – folk.
- Ja se tog vremena ne sjećam jer sam bila mnogo mala. Bila sam dijete. Ja je pamtim iz vremena kada je pjevala „Bum, Cile, bum“. Bila je nasmijana, lijepa, vaspitana kao što je sada, i bila je pojam zvijezde. To je period kada je radila sa Marinom Tucaković i Kornelijem Kovačem. A kada je riječ o seksipilu – sjetimo se i Slađane Milošević, koja jebila vamp – žena osamdesetih, koja je razbila mnoge tabue. Zatim dolaze devedesete, kada je bilo bitno biti lijep i zgodan.
Da, one su bile upamćene i po „paradi pijanstva i kiča“...
- Mislim da taj kič još uvijek traje. Svi stilovi su pobrkani. U vrijeme kada sam ja snimala prvu ploču morala sam da prođem selektivnu komisiju u okviru kuće PGP RTS. Da danas, recimo, postoje slične komisije – preuredili bismo estradu. Ova džungla bi se raščistila. Mada je i publika odličan selektor. Ona je pravi barometar gdje se vidi da nismo jednako popularni.
Kada govorimo o nesređenoj zakonskoj regulativi u show – business – u, recite mi kako mislite da spriječite pirateriju Vašeg novog CD – a? Do sada, ko god je prodavao na ulici Cecine piratske kompakt – diskove, bio je u opasnosti da mu tezga bude eventualno oštećena, a pirati oduzeti.
- Mislim da je to u redu. Jer, ako neko ulaže svoj novac, vrijeme i sve ono što podrazumijeva izradu jednog CD – a, onda je u redu i da se zaštitiš. To što rade pirati – to je drskost! Krađa! Javna pljačka! I mislim da država to treba da zaustavi. Muzika je veliki biznis. Ona to nije dok se ne suzbiju pirati. Oni su „ubili“ ovaj posao. Potrebno je da se uvedu zakoni i oštre kazne.
Kada je reč o nesređenim odnosima na estradi, kako komentarošete činjenicu da su izvođači iz Hrvatske i iz Bosne prisutni na našoj sceni, i da se priličan dio novca sliva u njihove džepove?
- Meni ne smeta što oni dolaze ovde, jedino mi nije drago što ne postoji reciprocitet. Mi njih ovde forsiramo i reklamiramo, dok oni...
To je opet odraz naše nesređenosti.
- Ne, to je odraz činjenice da srpski narod ne zna da mrzi.
Kako onda objašnjavate činjenicu da je u Hrvatskoj najprodavanije piratsko izdanje upravo CD Cece Ražnatović?
- To je tačno! Ali, mimo svih nekih zakonskih regulativa i finansijskih konstrukcija, Srbi su, za vrijeme dok je aktivno trajao rat, dok je buktala mržnja i sa jedne i sa druge strane, puštali njihove pjevače u Srbiji. Srbi nisu narod koji mrzi. Mi ne povezujemo politiku i muziku. Tamo to još uvek postoji, htjeli mi to da priznamo ili ne. Meni su poslali iz Bosne njihove novine na kojima sam ja na naslovnoj strani, gdje je bio objavljen i popratni komentar koji glasi: „Koga mi to slušamo, dok naši borci sijede po rovovima i slušaju Cecu koja im pjeva: „Kad bi bio ranjen krvi bih ti dala...“. To govori da su oni opterećeni, dok mi slušamo sve: i Severinu,i Doris, i Olivera, i Kemala, i Harisa, i Dina... I meni se sviđa takav stav. Ja sam za to da ovaj prostor, koji se zove ex Jugoslavija, u kulturološkom smislu bude objedinjen.
Da li biste održali koncert u Zagrebu?
- Ne. Ako jedan Oliver Dragojević, koji je ovdje voljen i obožavan, neće da da izjavu jednom srpskom novinaru, a kamoli da dođe ovdje – zašto bi onda Ceca Ražnatović, srpska zvijezda, otišla u Zagreb?! Ako je neko voljen i poštovan od mog naroda, a neće da ispoštuje tu volju, zašto bih ja to isto radila?! meni to smeta i povređuje me.
Očito, uzeli ste Olivera za simbol hrvatske scene. Ipak, ovde je gostovala grupa“Magazin“, „HMH“, pa Haris Džinović, te Dino Dvornik... a Severina dolazi ovih dana.
- Bez obzira, nije još vrijeme. Znam, kada bih otišla u Hrvatsku, sve bih napunila. Iz Sarajeva sam dobila ponudu da održim koncert na stadionu Koševo.
Ipak je vaša situacija specifična. Mislim prije svega na aspekt bezbednosti.
- To bi bilo na državnom nivou.
Pucali su i na Regana, predsjednika Amerike, sa državnog nivoa.
- Da, ali ja se ne plašim. Meni je, zapravo, žao tog naroda tamo, koji mene obožava i voli moju muziku. Uostalom, ni u svojoj državi šest godina nisam napravila koncert.
Da li planirate koncerte u inostranstvu?
- Da.
Da li Vas brine pitanje bezbjednosti? Insistiram na pitanju bezbjednosti činjenicom da ste Vi ipak gospođa Ražnatović. Zaista mislim da još uvijek ima ostrašćenih ljudi i onih koji još uvijek boluju od ratnog sindroma.
- To me ne opterećuje. Nisam ja plašljiva. Mislim da sam to i pokazala. Od malih nogu se borim, veliki sam borac.
Nedavno ste bili u Engleskoj?
- I tim primjerom sam pokazala da se ne plašim. Oni su me lijepo ispoštovali, i medijski i kao domaćini. Dobro, bilo je nekih nekorektnih komentara, ali me to nimalo ne dotiče. Recimo, pred početak svakog intervjua su provlačili ono što je njima volja, ali sam ipak uspjela da ih natjeram da iz njihovih usta izađe da je Željko srpski nacionalni junak. Tako da sam ostvarila svoj cilj. Nedavno sam bila i u Monte Karlu, na izvlačenju parova. I susrela sam mnogo ljudi. Svi su oni raspoloženi prema Obiliću. Mislim da vrijeme tenzije prolazi i da politiku svi zaboravljaju.
Izvinite na indiskreciji, ali šta podrazumijeva posao predsjednika FK Obilić?
- Ja radim sve. Mi smo jedna velika porodica. Družimo se i rješavamo i profesionalne i privatne probleme svih ljudi koji su vezani za Obilić.
Da li je Obilić bogat klub?
- Pa, šta ja znam... mislim da imamo najbolje uslove u zemlji. Obilić nije klub koji otima od fudbala, već klub koji daje, koji ulaže. Sa Obilićem imam velike ambicije, idemo u Evropu. Partizan, Zvezda i mi učestvujemo u Kupu UEFA, i želim da se što duže zadržimo tamo.
Očito da se dobro snalazite u svijetu fudbala, na estradi ste se već potvrdili, a kao roditelj se svakim danom potvrđujete. Pretpostavljam da period koji je za Vama, a i ispred Vas, nosi nova iskušenja. Riječi pjesnika „živjeti se mora dalje...“ najbolje govore. Šta dalje?
- Kada se sve to dogodilo sa Željkom, nisam imala želju za životom. Mislila sam da je planeta prestala da se okreće. Svejedno mi je bilo da li je napolju kiša ili sunce. Kako je vrijeme odmicalo, a djeca odrastaju, shvatila sam da moram dalje. Da bi njihova psiha bila zdrava i ja sam morala biti zdrava. Morala sam da ih poštedim svoje tuge i tog mog stanja. Ja ću im omogućiti da budu zdravi i pošteni ljudi, i da imaju svoj identitet, i da mogu normalno da žive. Moja djeca i Obilić su me vratili u život. Idemo dalje, moja tugo!
